Ko će sutra praviti ajvar, turšiju, tarhanu - zaboravljamo li tradiconalne proizvode?

Skoro pa će kasna jesen, vrijeme zimnica. Slatkih, slanih, kiselih i raznih drugih, napravljenih po tradicionalnim recepturama. Neizostavni su dio na bakinim/naninim policama, u špajzovima i ostavama, ali i na trpezama.

Deset minuta u velikom trgovačkom marketu bilo je dovoljno da mi se u glavu "uvrti" pitanje i misao - Šta će se desiti sa svim tim okusima, mirisima i tradicionalnim, često improvizovanim receptima, kada industrijska komercijalna proizvodnja zauvijek prevlada ?!

A na dobrom je putu. Preko 20 metara duga polica sa tri metra visine i na njoj bezbroj tegli, flaša, kantica i drugih ambalaža punih zimnica i džemova sa "mašinske fabričke linije". Da budemo jasni - nije to nešto što ne treba da tu i tako bude ponuđeno. Zakon tržišta i ponude je takav. Sasvim je drugo pitanje: Je li izvjesno da idemo prema tome da buduće generacije mladih ljudi neće imati ko naučiti ili pokazati im proces pravljenja svih tih starinskih specijaliteta jer neminovne su smjene generacija.

Ko je pravio ajvar zna čemu služi čugelj 

Sve što ne moram i neću - bojim se da kod novih generacija ovo postaje životna vodilja. Zašto brati divlje jabuke, čupati repu, praviti dva dana pekmez, ložiti vatru, mješati ajvar, guliti paprike, rendati kupus, cijediti jabuke kad je jednostavnije i lakše otići u prodavnicu i kupiti gotov proizvod. Nije da mladi ne vole, čak većina obožava ajvar, bestilj ili kisele krastavce, ali gube nešto puno više od zalogaja sa ajvarom ili bilo čime drugim za šta je potrebno dosta posvećenosti.

Ko će sutra čuvati krave? Treba ponuditi "drugačiji" litar mlijeka

Upravo tu leži sva smisao i poenta one dvadesetometarske police sa gotovim industrijskim proizvodima. Nema ono što domaći proizvod sa porodičnog gazdinstva ima - želju, trud i rad.

Iza teglice domaće slatke ili slane salate je nešto puno veće i važnije. Nekada više, danas mnogo manje. Porodica je ta koja je dva pa čak i tri ili čitavu nedjelju dana bila na okupu, zajedno oko ložišta vatre i kazana gdje se konstantno mješao ajvar, pekao pekmez, cjedile jabuke i slično. To je bio proces druženja i rada, satkan u teglici dobre hrane. Vjerovatno se u kvizove, i to za dobru svotu, može za nove generacije uvrstiti pitanje - Šta pravite kad čugeljate ili za šta služi čugelj ?! Ko je pravio ajvar, zna.

"Ne živim na selu" - odgovor da, opravdanje ne

Svaka posljedica ima neki svoj uzrok. Je li način života, užurbanost i zaokupljenost poslovnim obavezama razlog manjka slobodnog vremena za rad i spravljanje turšije ili je pojava jeftinih industrijskih proizvoda ipak opcija koju mnogi od nas danas biramo. Zimnica se pravi jednom godišnje i to najviše par dana, tako da manjak vremena i nije baš neko opravdanje. Kupovna moć pa biranje jeftinijih proizvoda sumnjivog kvaliteta, djelimično može biti odgovor ali nikako opravdanje. Mnogi će reći: "Pa ne živim na selu, kako na desetom spratu zgrade da pravim ajvar." Odgovor opet da, opravdanje ne. Uvijek ima opcija onda kupiti domaću hranu.

Njegujte tradiciju - pravite domaću zimnicu

Očuvanje tradicije, zahtjeva okupljanje porodice, prenošenje dobrih vrijednosti sa generacije na generaciju. I tu je ključ misli koja mi se "uvrtila" u supermarketu. Zadržati istinske porodične vrijednosti koje moramo preuzeti od naših starijih, jedini je ispravan put i rješenje koje neće dozvoliti da sve što "izađe" sa tvorničke linije potisne ono pravo istinsko domaće. I dok budemo na tome radili, nadam se da će se neko dosjetiti bar oni nadležni, da ima još pekmeza, ajvara, turšije, tarhane i drugih proizvoda sa poljoprivrednih imanja. Da na onoj dvadesetmetarskoj polici u supermarketu, zakonski mora biti makar 50 odsto tradicionalnih proizvoda jer drugačije ne može. Kao što sam već rekao, svi smo slični - sve što ne moram neću !

I da, da ne zaboravim, ako već niste pravili ajvar, čugelj je drveni štap pod pravim uglom savijen na vrhu sa kojim se čugelja, mješa ajvar u kazanu da ne zagori.