Urbana farma na leđima zagrebačkog nebodera

Obitelj Butković, tata Marijan, mama Andrea i kćer Brigita uspjeli su u onom što se većini nas čini nemogućim - napustili su svoje dobro plaćene poslove, na svom balkonu počeli uzgajati klice i od nečega što im je na početku bio samo hobi, stvorili uspješan posao koji vole i od koga mogu živjeti, i to živjeti dobro.

I zaboravili smo reći najvažniju stvar, od kuće do posla imaju se spustiti samo nekoliko metara jer žive i rade u istom neboderu - samo četiri kata razlike.

Urbana farma visoko u oblacima

"Ljudima je smiješno kad čuju da uzgajamo klice na 17. katu, i to u istoj zgradi u kojoj živimo", smije se dobro raspoloženi Marijan s kojim smo se našli u srijedu, baš u vrijeme žetve mikro povrća.

Njihov neboder u Ulici braće Domany na Srednjacima u kratko vrijeme je postao veliki hit među Zagrepčanima, pa su Butkovići morali skinuti ime s vrata jer im je stalno netko kucao. "Nakon što smo se pojavili na televiziji i novinama situacija je postala nepodnošljiva. Ljudi su stalno dolazili, kucali na vrata, želeći malo razgledati tu urbanu farmu visoko u oblacima. U početku nam je sve to bilo jako simpatično, ali kako radimo od jutra do mraka u jednom trenutku smo morali reći stop - i skinuli smo pločicu s vrata. Sada nam dolaze samo najavljeni."

Cijela priča o urbanoj farmi na 17. katu je započela prije četiri godine kada su Butkovići bili na godišnjem odmoru u Londonu.

Ideja nakon večere u londonskom restoranu

"Kao i većina Hrvata u Londonu, jedne večeri smo završili u jednom kineskom all you can eat restoranu u Chinatownu. Između brojnih jela koje smo kušali te večeri bio je i mungo grah s kojim smo ostali jednostavno oduševljeni. Kad smo se vratili doma tražili smo ga po dućanima, ali jedino što smo uspjeli naći je bio neki u staklenkama, i to iz uvoza. Na sreću, bilo je kupiti sjemena pa smo se sami uhvatili posla i počeli s uzgajanjem vlastitoga", prisjeća se svojih početaka Marijan. Kako je svaki početak težak, tako je i njima dosta prvih klica završilo u smeću.

"S vremenom smo shvatili kako to funkcionira pa smo uz mungo grah počeli uzgajati i neke druge klice. Onda su ih kušali naši prijatelji koji su nas zamolili da napravimo nešto i za njih i tako je sve započelo", kaže Marijan.

Mjesečno naberu 100kg mikro povrća

"Brzo se pokazalo kako su klice skupe za uzgoj i kako je s njima vjerojatno nikad ne bismo vratili uložen novac, pa smo se okrenuli mikro povrću".

Na urbanoj farmi obitelji Butković tako se mogu naći dvije vrste rotkvica, brokula, gorušica, crveno zelje, suncokret, grašak, leća, cikla, korijander, rikula, vlasac. Njihovo mikro povrće može se naći na tanjurima najpoznatijih zagrebačkih restorana, a za vrijeme sezone dostavljaju i na more, od Istre do Cavtata.

"Žetva je nedjeljom i srijedom, a dan poslije je dostava", priča Marijan kojega smo zatekli upravo u vrijeme žetve dok je sa suprugom Andreom pripremao narudžbu. Butkovići proizvode potpuno ekološki, bez upotrebe bilo kakvih kemijskih sredstava, a mjesečno naberu između 80 i 100 kilograma mikro povrća.

U planu i uzgoj jestivog cvijeća

"Kreša i rikula su najosjetljivije, samo ih krivo pogledate i već padaju prema dolje, dok s rotkvicom možete raditi što vas je volja. Ona uvijek uspije". Butkovići su prve tri godine radili na balkonu u svom stanu da bi nakon tri godine, nakon što su dobili nasljedstvo, kupili ovaj stan i proširili proizvodnju.

"Bilo nam je važno da budemo blizu posla, jer je ovo posao koji se radi od jutra do mraka. Malokad smo gotovi prije osam navečer, a često se radi i do kasno u noć. Na našu sreću upravo u to vrijeme se prodavao jedan stan u našoj zgradi pa smo skočili na tu priliku."

Usprkos velikom uspjehu s mikro povrćem, Marijan i Andrea ne namjeravaju ostati samo na mikro povrću. Prošle jeseni su kupili 2.200 metara kvadratnih zemlje u Gornjim Trpucima i tamo namjeravaju uzgajati jestivo cvijeće, baby povrće, baby leaf salatu.

Okus koji se ne zaboravlja

"Cijeli projekt radimo u suradnji s našim prijateljima koji tamo žive. Mi sami ne bismo mogli to raditi jer smo i ovdje zauzeti od jutra do mraka, a jako je teško naći ljude koji će raditi na poljoprivrednom imanju", ističe Marijan. Sami financiraju cijeli posao, ali im je u planu prijaviti se na sljedeći natječaj iz Programa ruralnog razvoja kako bi zaokružili cijeli projekt.

"Potrebni su nam plastenici, navodnjavanje, traktor, oprema, a sve to ne bi bilo moguće bez europskog novca", ističe Marijan. Napuštamo urbanu farmu u oblacima s nadom da će ova simpatična obitelji doći do novca iz EU fondova i da će zahvaljujući njima njihovo mikro povrće kušati što više Zagrepčana. Mi jesmo, i vjerujte nam, okus je to koji se ne zaboravlja.