Neprskana i negnojena jabuka - je li doista i ekološka?

Kvaliteta proizvedene hrane kako u svijetu, tako i u Europi, poboljšava se s novim znanstvenim dostignućima. No, negativni utjecaji konvencionalne poljoprivredne proizvodnje na klimu, biološku raznolikost, dugoročno očuvanje plodnosti tla, prepoznali su se tek nedavno.

Jedan od načina sprječavanja negativnih posljedica je prelazak na ekološku poljoprivredu. Nju tumačimo kao održivu, baš kao i općenito održivi razvoj svih grana gospodarstva. Drugim riječima, to znači proizvoditi hranu, biljne ili životinjske proizvode bez štete koja bi mogla nanijeti okolišu, biološkoj raznolikosti, te umanjiti utjecaj poljoprivrede na daljnje pogoršanje klimatskih promjena.

Iako baš i nemam velika iskustva s ekološkom proizvodnjom u praksi, da nešto o tome napišem natjeralo me vrlo često razmišljanje ljudi u okolici. Kad govorimo o njoj, velika većina današnjih potrošača uvjerena je da je to - ono - neprskano i negnojeno. Je li to baš tako?

Loše zaštićena jabuka nije ekološka 

Kad spomenemo eko jabuku, najveći broj potrošača pomislit će da se radi o plodovima ubranim sa stabala koja rastu po livadama i pašnjacima, pod kojima pasu kravice koje ih prirodno gnoje, a ta ista stabla nikad u svom životu nisu vidjela prskalicu. Znamo li zapravo kako izgleda takva jabuka? Izgleda baš kao da je jedva, jedvice preživjela napade svih mogućih bolesti (fuzikladij, alternaria, marsonina gorka trulež, gljivice čađavice, itd…) i štetnika, da ih ne nabrajam jer mi cijela strana teksta ne bi bila dovoljna. Neki plodovi sve ove napade i nisu preživjeli. S druge strane tendencije suvremenih potrošača su potraga za oku najljepšom, najcrvenijom, najslađom, najaromatičnijom, itd. jabukom.

Ne tako rijetko se može vidjeti kako trgovci loše zaštićenu jabuku od bolesti i štetnika iz konvencionalnih nasada prodaju pod ekološku - neprskanu jabuku. Stoga je od velike važnosti za potrošače upoznati se što zapravo predstavlja - eko proizvodnja jabuke.

Biološka poljoprivredna proizvodnja jabuke je oblik uzgoja koji zahtijeva daleko više znanja i radnog vremena od konvencionalnog kako bi na kraju uz optimalni izgled, kvalitetu i financijski rezultat takve proizvodnje bio opravdan. Ulazni troškovi su viši, potrebno je stručnije znanje, a na kraju se proizvede i nešto skuplji proizvod za koji je potom potrebno pronaći odgovarajuće tržište.

Od vrsta i sorata koristimo one koje su dobivene križanjima, selekcijom, te su otporne na najčešće bolesti te biljne vrste. Važno je naglasiti da se nikako ne može ostvariti otpornost na sve bolesti, kao ni na bilo kojeg štetnika. Dakle, kako bi dobili oku savršen i okusu ugodan plod i u ekološkoj proizvodnji potrebno se umiješati i sa suzbijanjem nekih od bolesti i štetnika. No glavno pitanje koje se postavlja je - na koji način i s kojim sredstvima to radimo? Dok se u tradicionalnoj poljoprivredi jabuku prska 15 puta s najčešće po tri sredstva od kojih svako spada u grupu otrova ili opasnih sredstava po ljudsko zdravlje, u biološkoj se proizvodnji suprotno uvriježenom mišljenu prska zapravo oko 20-25 puta sa sredstvima od kojih nijedno nije ni otrov, ni opasno po ljudsko zdravlje.

Kod konvencionalnog uzgoja za isto postoje ograničenja poput broja tretiranja s jednom aktivnom tvari, karence, tolerance, MDK, LD50... Dakle u praksi je vrlo intenzivna, a ne ekstenzivna tehnologija. Ista je tim kompliciranija pošto kod ekološki prihvatljivih sredstava koja koristimo u zaštiti ne postoji mogućnost prskanja nakon što je bolest ili štetnik već jednom inficirao ili napao. Sva zaštita se isključivo odvija preventivno uz vrlo opširne mjere praćenja uvjeta za razvoj bolesti i štetnika i pravovremenog djelovanja vezanog gotovo na sat. Stoga je potrebno još i dosta veće znanje nego li u tradicionalnoj proizvodnji.

Veći razmaci, ali i sadnja grmlja i biljnog pokrova 

Zaštita od većine najvažnijih štetnika plodova danas se može ostvariti korištenjem metoda feromonskih klopki ili feromonskih metoda konfuzije parenja insekata. Feromoni su jaki mirisi kojima određeni štetni insekti u vrijeme parenja ne mogu odoljeti te se velika većina njih pohvata na klopkama ili uzaludno traži partnera kod parenja sve dok se ta sposobnost ne izgubi. Mogu biti prirodni (alkohol, ocat, jabučni sok) ili sintetički (feromonski dispenzori). Za preostali dio populacije koriste se specijalna neotrovna sredstva, prirodni bioinsekticidi, koja najčešće djeluju vrlo kratko i ograničeno pa je potrebno čak i više prskanja nego u konvencionalnoj proizvodnji. Potrebno je dakle vrlo dobro poznavanje životnih ciklusa svih štetnih i korisnih insekata.

Kod podizanja ekoloških nasada vodimo brigu i o drugim čimbenicima koji utječu na pojavu i razvoj bolesti i štetnika. Veći su razmaci sadnje, kako bi svako stablo pojedinačno moglo imati jači korijenov sistem te time biti otpornije, kako bi vlaga koja pogoduje razvoju bolesti u nasadu bila niža, da u voćnjaku bude više sunca kako bi se što prije listovi mogli posušiti. Često puta sadi se na podlogama umjerene bujnosti kao što su M26 ili MM106 na kojima su stabla nešto prirodno jača pa se i gnojidba dušikom može smanjiti. Na ovim su podlogama stabla i nešto viša, a znamo da su najčešće štete od mrazeva na nižim dijelovima krošnji.

Ekološki uzgajivač u okolici svojeg voćnjaka posadit će i raznovrsno grmlje i biljni pokrov koji će omogućiti razvoj što veće bio raznolikosti pa će se u njemu naći i veći broj prirodnih neprijatelja štetnika. U konvencionalnom voćnjaku u kojem se nalaze samo jabuke, one su stanište najčešće samo za štetne insekte jabuke dok je u ekološkom voćnjaku potrebno stvoriti staništa i za korisne kukce, koji su neprijatelji štetnika. Poznata je praksa s istovremenom proizvodnjom jabuka i ukrasnog drveća. Visoki stupovi vrlo su dobre osmatračnice za ptice grabljivice kojima su voluharice važni dio ishrane. Drveno spremište u voćnjaku, idealno je sklonište za mačke, koje često vrlo uspješno drže populaciju volharica pod kontrolom.

Omjer gnojidbe i rezidbe mora biti izuzetno dobro usklađen 

Ekološki proizvođač ne oslanja se na gnojidbu mineralnim gnojivima koja su iako financijski najefikasnija, dugoročno vrlo neodrživa za plodnost tla. Umjesto toga, primjenjuju se znanja o dugoročnom očuvanju optimalne plodnosti, strukture tla, pH, biološki aktivnog zemljišta. Koriste se isključivo organska gnojiva nastala na organskim, ekološkim farmama, bilo da su u obliku ekološkog stajskog ili eko certificiranih peletiranih gnojjiva. Ista imaju manji sadržaj hranjiva, a skuplja su od konvencionalnih. Kako ova gnojiva ne mogu brzo reagirati u cilju povećanja bujnosti, povećanog opterećenja urodom, eliminiranja simptoma nedostatka nekog hranjivog elementa, voćar mora dobrim poznavanjem fiziologije vrste i sorte nastojati ostalim agrotehničkim radovima kao što su rezidba, prorijeda, plijevidba… doprinositi održavanju stabala u optimalnom vegetativnom stanju.

Omjer gnojidbe i rezidbe mora biti izuzetno dobro usklađen. Voćka u dobroj kondiciji lakše će se oduprijeti napadima bolesti i štetnika. Dugoročno očuvanje plodnosti zemlje sa povećanjem humusa osnova su održivog razvoja u budućnosti.

Organski proizvođač problem korova mora rješavati na potpuno drugi način od najčešće uvriježenog - prskam herbicidom i stalno malčiram da mi voćnjak bude lijep i uredan. U ekološkim principima voćarske proizvodnje ne gledamo korove samo kao konkurente usjevima u ishrani, već kao jedno vrlo veliko stanište za veliki broj vrsta insekata. Kako ne prskamo sredstvima za zaštitu bilja koja su otrovna za pčele, poželjno je održavanje raznovrsne flore kao podrast voćnjaka. Svako nisko malčiranje visokog i raznolikog korova ima vrlo jak utjecaj na promjenu faune insekata koji su se do nedavna nalazili u nasadu. Stoga se često naizmjenično malčira svaki drugi red.

Time se više korisnih insekata zadržava u nasadu dok je istovremeno ipak nešto umanjena i emisija CO2 u atmosferu uslijed razgradnje malčiranih ostataka. Međutim, malčiranje otpalog lišća što je prije moguće po opadanju, važna je mjera, pošto veliki broj biljnih bolesti prezimljuje ili u ili na otpalom lišću, a tom mjerom pospješimo njegovu razgradnju i mineralizaciju pa manji broj spora bolesti uspješno prezimi. Još bolja mjera je strojno (ručno) usisavanje otpalog lišća prije zime i spravljanje komposta na izdojenom mjestu.

Nije svaka na oko "ekološka jabuka - ekološki proizvedena"

Iz svega navedenog lako je uočiti da ekološka jabuka nije ni neprskana ni neorezana, a ni ona pod kojom su pasle kravice. Eko voćarstvo, baš kao i takva poljoprivreda, nastoji se uklopiti u sistem održivog razvoja kojim bi se spriječilo degradiranje poljoprivrednih površina, uništavanje bioraznolikosti, smanjilo opterećenje poljoprivrede na klimatske promjene, a time i pospješile mogućnosti za lakši i održivi život na našem planetu.

Ovaj vid proizvodnje spoj je vrlo zahtjevnih agrotehničkih radova uz još veće korištenje znanja. U velikom broju slučajeva ekološki proizvedena jabuka uskladištena bez bolesti plodova uvijek se bolje ponaša u skladištu i u tijeku čuvanja.

I za kraj, obratimo pažnju na dvije fotografije. Nije svaka na oko "ekološka jabuka - ekološki proizvedena".