Prizor oko sela počeo je da se mijenja na bolje prije dvije godine i to zahvaljujući konjima. Krdo od 40 poludivljih suvoplaninskih ata "očistilo" je brojne zarasle livade
Na brdima oko belopalanačkog sela Glogovac, u podnožju Suve planine u Srbiji, doskora se nije mogao vidjeti pašnjak ili livada, jer su urasli u travu ili korov pošto su mještani odavno prestali da ih kose i da na njima napasaju stoku. Tridesetak stanovnika, uglavnom ostarjelih, "kadro" su samo da obrađuju po neku njivu i voćnjak nadomak svojih domova, tako da se oko Glogovca stezao obruč šiblja i korova.
Prizor oko sela počeo je da se mijenja na bolje prije dvije godine i to zahvaljujući konjima koje je nabavio Glogovčanin Zoran Stojanović. Njegovo krdo od 40 poludivljih suvoplaninskih ata "očistilo" je brojne zarasle livade oko sela, pa se poslije mnogo vremena one mogu vidjeti na okolnim brdima.
"Vidite ono zeleno na onom brdu, tu je sve bilo šiblje, a sad se zeleni trava. Moji su konji sve to pojeli i počistili. Na ovom brdu, na kojem smo sada isto je bila 'džungla' nije moglo da se prođe, a sada je već bolje. Na proljeće biće to opet kao nekada livada", sa ushićenjem govori Stojanović.
Na povike "Ajde, aje", čitavo krdo, uključujući i najmanju ždrebad dolazi do njega, a on objašnjava da čuva konje jer voli te životinje.
"Prije dvije godine sam nabavio dva ždrebeta, muško i žensko, a prošle godine sam kupio najprije šest, a onda još 21 konja. Devet kobila se prošle godine oždrijebilo, ove godine tri, a treba još devet."
Prema riječima našeg sagovornika ova rasa je izuzetno zahvalna za čuvanje i otporna na vremenske neprilike.
"Čuvam ih preko čitave godine na otvorenom. Oni pasu i kada je snijeg. Otkopaju kopitom snijeg i jedu travu. Ne smeta im hladnoća, niti kiša. Kobile se same ždrijebe, ne treba im pomoć veterinara", ističe naš sagovornik.
Iako su brda oko Glogovca zarasla u šiblje i korov, dodao je, mještani se bune kada konji pasu bez njihove dozvole, tako da on plaća zakup.
"Zakupim pet, šest hektara, a nabavio sam 'električnog pastira' koji im ne dozvoljava da izlaze iz ograđenog prostora. Nakupovao sam dosta izolatora i šipki kojima ogradim zemljište koje zakupim i tu pasu. Kad sve popasu, zakupim drugih pet, šest hektara", objasnio je ovaj zaljubljenik u konje.
On je kazao da, bez obzira što suvoplaninski konji mogu da prežive sami u prirodi, on svojim obezbjeđuje dodatnu hranu preko zime. Uglavnom su to bale sijena i kukuruz.
"Donosim im povremeno suhi hljeb koji kupujem na veliko u pekari. Njega najviše vole. Tako sam ih i dresirao. Kad viknem 'Aje' ili 'Ajde' svi dođu do mene jer znaju da ću da im dam hljeb."
Prema njegovim riječima, uprkos tome što se radi o veoma otpornoj rasi, njegovo krdo je pod nadzorom veterinara. Sva grla su čipovana, a dva puta godišnje veterinari im rade analize krvi.
"Namjeravam da i dalje uvećavam krdo i da ih čuvam kao i do sada. Mogao bi da ih pustim na planinu, kao i ostali, ne bi morao da plaćam zakup za pašu, ali hoću da budu na sigurnom", rekao je suvoplaninski rendžer.
Stojanovićevom krdo suvoplaninskih konja jedino je ne samo na području belopalanačke opštine, već i na području okolnih opština u tom kraju na jugu Srbije. Ostali poludivlji, njih oko 200 su na Suvoj planini tokom čitave godine, a do svojih vlasnika u selima u podnožju planine silaze samo u slučaju ekstremno hladnih dana, kada sami ne mogu da pronađu hranu.
Tagovi
Autorica
