Tržište voli rane sorte šljiva

Plava (ili već neke druge boje), lijepa, ukusna, dapače vrhunske kakvoće. To kažem bez imalo skromnosti jer je vrlo malo lokaliteta u svijetu koji pogoduju uzgoju šljive, a onda je još manje onih gdje šljiva postiže takvu kakvoću kao kod nas na području Banovine. Na području bivše Jugoslavije još samo postiže takvu kvalitetu u dolini rijeke Morave, u okolici Čačka ( gdje je i veliki selekcijski centar vrhunskih i nadaleko poznatih sorata šljive).

Potencijal naše Banovine nije niti približno iskorišten. Iz više razloga. Jedan od njih je slaba naseljenost područja. Druga je dosta velik broj postojećih starih, šarkom zaraženih stabala koji su automatski „smrtna kazna“ mladim sadnicama šljive koje bi se sadile u njihovoj blizini. Treća je, moram priznati, još nedovoljna zaintresiranost Vlade koja je krenula pa zastala u organiziranju ozbiljnije proizvodnje u tom kraju. Nadamo se ne zadugo jer je svrha bila plemenita u smislu okupljanja zaintresiranih proizvođača na područjima gdje nema starih nasada šljive ( nema opasnosti od virozne zaraze ), angažiranje tvrtke za izradu studije i nabavu bezvirusnih sadnica i korak do realizacije je sve zastalo. Studija je gotova, dokazala je da je ova voćna vrsta itekako profitabilna i u mogućnosti otplaćivati sva eventualna kreditna zaduženja za podizanje nasada. Isto tako, samo Vlada jedne države može Zakonom regulirati „čišćenje“ terena od starih stabala koji svojom nazočnošću zapravo kontaminiraju područje.

Ono što šljivu čini posebno interesantnom je činjenica da se plod može višestruko iskoristiti. Rane sorte su svakako najtraženije za potrošnju u svježem stanju, dakle plasman na tržnice. Sorte srednje dobi dozrijevanja nešto slabije „prolaze“ za potrošnju u svježem stanju jer se to kalendarski radi o mjesecu srpnju ili početku kolovoza kada na tržištu ima obilne ponude voća i povrća pa se ove sorte mahom koriste za preradu u dječju hranu, pekmeze, džemove, žesticu, sušenje, dok se opet kasne šljive dobro prodaju za potrošnju u svježem stanju.
Stoga ne čudi da su vrijedni selekcioneri puno truda i vremena uložili u istraživački rad i selekciju novih sorata vrhunske kakvoće, različite dobi dozrijevanja, različitite veličine, oblika i boje kožice ploda ali i ono najbitnije- toleranciju odnosno otpornost na virus šarke. Tako postoji cijela paleta novih sorata tolerantnih ili čak u potpunosti otpornih na ovo kobno oboljenje. Mahom se radi o patentiranim sortama kojih još nema na hrvatskom tržištu ali ih je u Europskoj Uniji već moguće nabaviti. One su: Jojo, Haganta, Top selekcija ( Tophit, Tophit plus, Topstar, Topfirst, Topfive,itd. ), Valor, Presenta itd.

Osim šarke, ono što je znanstvenike mučilo jest manjak podloga za ovu voćnu vrstu. Osnovna je Prunus myrobalana koja razvija snažna stabla koja rijetko rode prije svoje pete godine, što je s današnjeg ekonomskog aspekta, potencijalne opterećenosti kreditima neprihvatljivo. Jer, nema grace perioda od pet godina. Svaki nasad poslije treće godine mora moći otplaćivati kredit.
Znači imamo problem podloge. On je donekle riješen selekcijom i dobivanjem Saint Juliena koji razvija nešto skromniji habitus stabla od Prunus myrobalane ali je dosta osjetljiv na kvalitetu tla ( nije pogodan za teška tla ). Za gušći uzgojni sklop je još interesantnija podloga, klon Prunus myrobalane poznat pod kraticom 29C koji polako dolazi na naše tržište ali se sadnica u većoj količini još neće moći nabaviti koju godinu. Šljiva na ovoj podlozi neće biti niti približno snažnog habitusa kakvog smo navikli, ali će moći ići u gušći uzgojni sklop što rezultira jednostavnijom berbom s tla, brzi ulazak u početnu rodnost i veći prinos po jedinici površine.

Ima još jedan problem s kojim se vrlo često susrećemo u praksi a to je konstatacija da šljiva ne rodi redovito. Kao i svaka voćna vrsta i šljiva je sklona alternacijama u rodnosti koje su prvenstveno uvjetovane neznalačkim orezivanjem, ili još bolje neorezivanjem. Jer neki misle da šljiva raste sama!

U ovoj konstataciji se na žalost nalazi i najčešći napor koji naš ekstenzivni proizvođač ulaže i u provođenje zaštite. Iako se broj tretiranja kod šljive rijetko kada pomakne s brojke 5 ( uključujući i zimsko prskanje ) vrlo je malo onih koji to uistinu i čine. Nadalje malo je i onih koji znaju da nisu sve sorte samooplodne pa se dogodi da poradi neangažiranja stručnjaka „nikne“ nasad koji jednostavno neće funkcionirati. Jer sorte ( redovi ) nisu dobro postavljeni i polen ( ključan za oplodnju ) jednostavno ne može prodrijeti od reda do reda.

Dakle, šljivi se mora pristupiti jednako ozbiljno kao bilo kojoj drugoj voćnoj vrsti od koje očekujemo dobru, redovitu i obilnu rodnost od samog projektiranja nasada pa do njegovog održavanja.

Ono što sam u uvodu rekla da jabuke imaju problem u nakupljanju boje, šljiva nema. Bilo sunčano, toplo, ili sumorno i hladno ona će biti lijepo obojana da li plavo, ljubičasto ili koja već boja je karakteristična za dotičnu sortu. Kada se još k tome cijeli plod prekrije maškom ( oku vidljivom laganom izmaglicom) koja mu daje dodatnu atraktivnost izgledu, nema straha od toga da neće biti prodan. Jednostavno joj vremenske nepogode ne smetaju. Naravno da će se razlika u kakvoći mesa osjetiti pri kušanju ali ako vidite neuglednu i neatraktvnu ( neobojanu) jabuku, nećete niti doći u iskušenje da ju kupite ili kušate.

I za kraj ono što šljivu definitivno stavlja u ovom trenutku ispred jabuke jest njezina ekonomska isplativost. Naime, jedna od naših najvećih prerađivačkim industrija poznata po pekmezima i džemovima je „izbacila“ otkupnu cijenu industrijske šljive od 2,50 kn. Usporedbe radi, kilogram industrijske jabuke je 0,50 kn. Moram napomenuti industrijska klasa nisu trule i oštećene jabuke, nego one koje po svojoj veličini nisu u propisanoj kategoriji za prvu klasu ( veće su ili manje ), koje su bez peteljke ali bez otvorenih rana ili oštećenja.

Kada se usporede inputi u jednogodišnju proizvodnju jedne i druge voćne vrste, jabuka definitno gubi dugogodišnje vodstvo ispred šljive.

Intenzivni nasad šljive rodi oko 30 tona po hektaru. Da je sva prodana po 2,50 kn/kg to iznosi oko 75 000,00 kn/ha. A uvijek se dio potroši / proda u svježem stanju što je financijski puno isplativije, a dio se preradi u tradicionalnu šljivovicu što također dovodi do druge financijske bilance.
Ukoliko razmišljate o podizanju plantaže morate obvezno napraviti analizu tla. Odabrati položaj gdje nema starih šljiva, marelica, bresaka ili badema jer šarka može sve njih koristiti kao domaćina za svoj život. U borbi protiv ove, za šljivu kobne bolesti možete se osigurati nabavkom bezvirusnih sadnica ( koje su uvozne iz Europske Unije ) budući da ih u hrvaskoj proizvodnji nema. Budite spremni za njih izdvojiti nešto više novca, ali jedino si tako možete osigurati barem početnu prednost za uspjeh svog nasada.

Za sve vas koji ozbiljno razmišljate o podizanju šljivika, možete nas kontaktirati na tel ( 01 3634947 ) ili na vvv.centar@zg.t-com.hr.

Imamo na raspolaganju još određenu količinu bezvirusnih sadnica, a stručnjaci „VVV centra“ će vam rado odgovoriti na eventualne nedoumice glede sadnje.

Diana Janković-Čoko,dipl.ing.