Edvin Lesjak, prvi uzgajivač aronije u Međimurju

Crnoplodna aronija (Aronia Melanocarpa L.) u Europu je dospjela iz istočnog dijela Sjeverne Amerike. Indijanska su plemena njene plodove koristila za hranu i lijek, a kako plodovi aronije dugo vremena ostaju na grmu i ne kvare se, Indijanci su se hranili tek ubranom aronijom, ali su plodove i sušili i mljeli i miješali sa životinjskom mašću i osušenim mesom. Sušeni plodovi aronije bili su im hrana za zimu i lijek protiv želučanih i crijevnih tegoba i proljeva. Osim zrelih plodova, kao lijek su upotrebljavali i listove i koru - ljeti su sušili listove i koru i pripremali čaj protiv proljeva i za zaustavljanje krvarenja iz rana.

Kao što to bično biva, u Europu je aronija došla zbog svoje ljepote (kao i krumpir ili paradajz) jer su njeni bijeli cvjetovi u svibnju među najljepšim cvjetovima grmolikih biljaka, a s jeseni listovi aronije žare u crvenoj boji.

No, aronija, koju zbog viskog stupnja otpornosti na mraz (izdrži zimu do minus 47°C) zovu i sibirska borovnica, premda prvo prenijeta u Rusiju, Finsku i Švedsku kao ukrasni grm, prava je vitaminska bomba, pa je ptice jedu već u vrijeme kad bobice imaju crvenu boju, a kasnije (u rujnu), kada su sasvim zrele, blještavo su crne.

Zanimljivo - zreli plodovi crnoplodne aronije ostaju neoštećeni na stabljici, ne opadaju i ne kvare se, pa se berba može obavljati praktično do snijega.

Krenulo kao hobi

Edvin Lesjak iz Čakovca s prijateljem Nenadom Suvajcem iz Požege na Zatopolju između Šenkovca i Knezovca, na parceli otetoj šumi još je pred tri godine zasadio prvu plantažu aronije u Međimurju.

Do tada, aronija se tek mogla vidjeti mjestimično kao ukrasni grm uz kuću i uz vikendice u vinogradima. Malo je bilo poznato da ima kvaliteta daleko važnijih od njenog lijepog izgleda u cvatnji ili kad je opečena crvenilom jeseni.

No, E. Lesjak nije profesijom poljoprivrednik ni voćar. Recepcionar je u hotelu, a nasad aronije - zasada, kaže - ima sasvim specifičnu namjenu:

- Ovo je još uvijek hobi, nešto čime se bavim radi mentalne rekuperacije, radi punjenja akumulatora, mada moram priznati da je u taj hobi uloženo na hektolitre znoja, izniman trud...
Tu je pod nasadom aronije oko 6.000 kvadrata, zasadili smo tisuću grmova kao dvogodišnje sadnice u raster dva na dva metra jer u punom rastu aronija ima grm (mada se može fomirati i kao stablašica) visine do tri metra, razgranat... Znate, to je nevjerojatna, upravo sjajna biljka. Imali smo stopostotni uspjeh u sadnji, ništa nije propalo, pa se oko 15 kuna po sadnici (toliko smo postigli cijenu za solarno plaćanje) isplatilo. Makar, u maloprodaji, ovako za grm, dva za okućnicu, cijena ide i do 40-ak kuna po sadnici.

Na otetoj zemlji

- Kupljeno zemljište upravo smo oteli šumi, šikari i branjevini. Radili su tu i bageri, a najviše je bilo baš onog ručnog rada, neizazvanog višom silom. Išli smo od šume do travnjaka, pa je tako bilo i posla - od upiranja motorkama do sijanja trave.
Ma, dobro, poslije se pokazalo (učimo još uvijek) da bi bolje bilo da smo bacili djetelinu radi dušične gnojidbe, ali nema veze, i ovako je sad dobro.
Nismo se baš zaletjeli nešto na pamet raditi. Prvo, kad se promišljalo što zasaditi, da bismo se nečim bavili radi hobija, boravka u prirodi, druženja - bilo je bez veze da tu sadimo nešto jako zahtjevno u pogledu njege, zaštite... S druge strane, samo tlo je takvo da je vrijedilo truda naći kulturu koja tu uspijeva. Kad smo se odlučili za aroniju, dali smo zemlju na analizu i rezultat je bio - ne diraj ništa, sadi! Imamo 45 centimetara šumskog humusa u podlozi, pH je na 5,6 do 5,7 - sve idealno.

Ne traži njegu

- I za nas hobiste je idealno što aronija ne zahtijeva posebnu njegu. Poželjno je da se oplijevi uz grm, što ne lovi kosilica, ne treba joj nikakva posebna zaštita... Ma, bile su se pojavile lisne uši. I sad, ekološki osviješteni, pripremili smo čaj od koprive, idemo mi to riješiti. Ali, koliko je trebalo da se koprive razmoče, kad smo opet došli - lisnih uši nije bilo! Izgleda da im ne šmeka ta biljka. Zaštitu od zečeva i srna imamo, postavili smo ogradu, a sljedeća je investicija ili pumpa za zalijevanje (podzemna nam je voda na 36 metara dubine!) ili mreža protiv tuče. S privm rodom pokazuje se da aronija može biti tržišno i te kako zanimljiva biljka. Možda u prvom redu za one koji bi željeli nekakvu dopunsku djelatnost.

Naime, buđenjem svijesti o zdravoj prehrani, otkrivena je i aronija i njena svojstva. Mnogi su je počeli ubrajati u nezamjenjive zdravstveno-prehrambene namirnice zbog izuzetnih antioksidativnih svojstava. Plod je tamne, ljubičasto-crne boje slatkasto-kiselkastog i pomalo trpkog okusa, zrije od kraja kolovoza i, što je jako dobro za nas koji hobiramo - nema hitnje u branju jer na grmu sve do studenoga nema osipanja ploda.

10 eura kila?!

- Još nismo imali tržni plasman jer praktično od ove godine kreće prava berba, ali zanimanja ima. Nisam čekao da se dođe do punog roda kada se (od 5. do 7. godine) može dobiti do 15 kilograma ploda po grmu, nego sam pustio glas - imamo aroniju...
I zamislite - treba je Zvečevo, zainteresirana je Vindija, čak i Varteks (za bojenje tkanina), Podravka je lani počela proizvodnju pekmeza i čaja... Imam znanca Slovenca koji već duže vrijeme uzgaja aroniju - kaže mi da mu ljudi sami dođu brati i za tri dana je nestane! A cijena je u Sloveniji, za one koji sami beru - 10 eura za kilogram! Sve je to jako motivirajuće jer aronije u Hrvatskoj ima samo u tragovima. Plan je proširiti nasad za barem još toliko koliko ga je sada, ali mora se još dosta toga savladati. Čeka rezidba, a iskreno - još o tome pojma nemamo. Odnosno, znamo sve što treba i probali smo, ali tu vještinu još nismo digli na razinu rutine.

Jako, jaaako korisno

- Uzgoj aronije - uz sav tud uložen u uređenje nasada - do sada je donosio uglavnom zadovoljstvo, ono što sam sam u početku želio: oazu u prirodi u kojoj se mogu rekreirati radeći nešto korisno. Čini mi se da bi taj uzgoj mogao postati jako, jaaako koristan financijski! Tim više što nismo koristili nikakav kredit, nemamo čak ni OPG. Kredit se kompenzira sa žuljevima na rukama. To je bolno, ali prođe brže nego se otplati bilo koji kredit!

Autor: Marijan Belčić