Turopoljska svinja - (ne)zaštićena stara genetika

Sitne su i slične divljim svinjama, ali bijele kovrdžave (rudlave) kostrijeti pa su ih svinjari za žirovanja stoljećima po hrastovim šumama i gajevima sabirali s malo kukuruza i karakterističnim uzvicima: „ruuuudeeeee“ kad bi ih zatvarali u torove (gatere). Jer instinkt divljih životinja ni do danas nisu izgubile, pa primjerice osjete li strani miris napuštaju mlado. Mužjaci su čak i opasni, ako se nađu u nekom „sukobu interesa“, poput Zokija sa slika, po svoj klip kukuruza ne dolazi sa „molim“.

Turopoljska pasmina svinja vuče podrijetlo od divlje europske svinje Sus scrofa ferus europaeus. Nastala je na području današnjeg Turopolja. Zbog dobrih proizvodnih svojstava ova se pasmina počela širiti i izvan Turopolja i to na dio Slovenije, Podravine i jugozapadni dio Mađarske. U uzgoju i širenju turopoljske pasmine pomogao je specifičan način ishrane koji se zasnivao uglavnom na šumskoj ispaši i završnom tovu s kukuruzom. Danas se ova pasmina uzgaja na području grada Velika Gorica i području Lonjskog polja.

Bogata genetika i povijest turopoljske pasmine svinje

Turopoljska pasmina nastala je u 6. stoljeću križanjem šiške sa slovenskom krško - poljskom pasminom svinja. Razvoj turopoljske svinje tekao je tijekom dugog vremenskog razdoblja. Turopoljska pasmina svinja pripada u srednje velike pasmine svinja. Glava je srednje duga s ugnutim profilom, s jakim srednje dugim rilom te srednje dugim i poluklopavim ušima.

Ova pasmina svinja savršeno se uklopila u tadašnji ekosustav Turopolja koristeći proizvode hrastovih šuma kao bitni element hranidbe. Bjelančevinastu komponentu hrane svinje su nalazile u šumskoj ispaši, a u tlu gliste i ličinke. Tov svinja se provodio kod kuće ili u šumi hraneći ih određenim količinama kukuruza ovisno o urodu žira i raspoloživoj količini vode.

Program očuvanja pasmine koja je kritična za opstanak

Iako je program očuvanja ove pasmine započeo prije više godina, danas se u Hrvatskoj uzgaja vrlo mali broj svinja ove pasmine. U 2001. pod kontrolom proizvodnosti bilo je 45 krmača i 5 nerasta.

Prema broju svinja ova pasmina spada i danas u skupinu "kritična" za opstanak. U očuvanju ove pasmine danas su uključeni Plemenita općina turopoljska kao uzgojna udruga te znanstvene i stručne ustanove i institucije. Isto tako hrvatska država putem isplate novčanih poticaja pojedinim uzgajivačima daje značajan doprinos očuvanju i zaštiti ove pasmine svinja. Turopoljska svinja kao i crna slavonska vrijedan je genetski materijal, kojeg svakako treba sačuvati a na tome su radili mnogi znanstvenici, uzgajivači i institucije na čelu s Plemenitom općinom turopoljskom.

Načinjeno je mnogo toga, ali ne sustavno i dovoljno, pa primjerice dok je turopoljska svinja u Austriji zaštićena, u nas Plemenita općina turopoljska vapi za kunama za preživljavanje. Tu je bar petnaestak registriranih uzgajivača s preko stotinu rasplodnih krmača, a to su Stjepan Kušec, Stjepan Plepelić, Antun Kos, Josip Pavišić, Stjepan Blažanović, Branko Borković, Matija Stipešević, PP Lonjsko polje, Ilija Klarić, Stanko Alapić, Antun Lončar, Vjekoslav Butina, Lukavečki čret, Turopoljski lug, te u pripravi Marinko Ivaštinović, Danijel Hauković i Marijan Novosel.

Poseban gurmanski doživljaj cijenjen u svijetu

Inače ovaj tip svinje, osim genetike, baštine i znanosti danas je poželjan i kao delikatesna gastronomska ponuda. Meso svinja držanih u prirodi posebna je okusa, ima dosta masnoće, ali posebne strukture i aroma da je poznat običaj domaćih gozbi s pečenim stokilašima s kojih se jarko crveno meso orezivalo, kao kada se peče vol na ražnju. Zamamno je slatko i ljepljivo – poseban gurmanski doživljaj.

Kod prerade u suhomesnate proizvode važno je kao i s crnom slavonskom fajfericom da ima dostatnu omašćenost mišićnih stanica, čije masne hlapive kiseline daju aromu po kojoj domaći proizvod prepoznajemo.

Na žalost mnoge akcije spašavanja ugroženih pasmina završavale su pečenkom ili kobasicama, pa je sada došlo i do toga da Plemenita općina turopoljska urgentno traži novac za goli opstanak svinja i svinjara. Tako se vodstvo općine, sve odreda plemeniti, Juraj Glagolić, Stjepan Čunčić i Željko Stanilović dalo u jurnjavu za pomoći od ministra Jakovine pa koncentrično u krug dokle stignu. Uzgajališta treba ograđivati zbog divljih svinja, krmače njegovati jer se prase, krda dohranjivati, pa su napravili strateški plan i projekt očuvanja turopoljske svinje (sudjelovale sve relevantne institucije i uprava), jasno i čisto do lipe, jer im je dosta dosadašnjih koji su bili skupi i sami sebi svrha.

Je li komercijalizacija jedino rješenje?

Upravo se o očuvanju pasmine u sklopu Žirovine govorilo prošle godine na okruglom stolu “Održivi razvoj, zaštita naziva i priprema proizvoda od turopoljske svinje – prilagođeno EU”. Čulo se kako će pasminu biti vrlo teško očuvati bez nekog vida komercijalizacije. Kako kažu, dva su moguća puta. Jedan ide za industrijskim uzgojem turopoljske svinje koji je teško spojiv s tradicijskim uzgojem, do uzgoja na obiteljskim gospodarstvima. Takav sličan način uzgoja je u Austriji, Poljskoj pa i u drugim zemljama s lokalnim ili izvornim pasminama svinja. U svakom slučaju, zdravo i domaće ima sigurnu budućnost, dok izdopingirana genetika nosi svoje.

Iz Plemenite općine turopoljske kažu da su spremni za komercijalni uzgoj. Već su izradili projekt za izgradnju objekta u Turopoljskom lugu i strpljivo čekaju potrebnu koncesiju. Planiraju proizvoditi do 2.000 svinja. Nadaju se da će u suradnji s nekom mesnom industrijom stvoriti proizvod zanimljiv za tržište Europske unije. Razvijanjem prepoznatljive i zaštićene robne marke s geografskim podrijetlom i vlastitim žigom, želja Plemenite općine turopoljske je, otkupom od malih uzgajivača (OPGovaca) stvoriti pravi kulinarski specijalitet.

"Mi smo u tome iz čiste ljubavi i filozofije življenja", kaže inž. Željko Stanilović, koji svaku pojedinu životinju iz svoga krda poznaje. Osim obveza kao i s domaćim životinjama, ovdje su bitne i vještine, jer se ipak radi o životinjama koje su navikle na život u slobodnom prostoru. "Cilj našeg projekta je najprije održati tu staru pasminu, pa i širiti proizvodnju u svrhu obogaćenja turističke ponude", kaže autor projekta u jedan od najorganiziranijih proizvođača Željko Stanilović, čiji je gater u šumi kraj Lukavca na zagrebačkoj periferiji.