Bio je svašta da bi postao ono što jest - pastir!

Za umirovljenog hrvatskog branitelja Zorana Markulina (53) u Ruminu odnosno na Panju u lijevom zaobalju Cetine ističu kako je zaljubljenik u životinje, posebice ovce kojih u svom stadu ima 230, a ove godine je prodao i 240 janjaca.

Po zanimanju je konobar i zidar, a prije profesionalnog bavljenja stočarstvom-ovčarstvom bio je zaposlen u bivšoj splitskoj Jugoplastici gdje je izrađivao igračke. Kako je ta tvrtka propala, ostao je bez posla. Kaže kako je zatim otišao u mirovinu mlad i zdrav u naponu snage te se u dogovoru sa svojom ženom Zdravkom, koja je zaposlena u Solinu kamo svakog dana iz Rumina putuje na posao, okrenuo stočarstvu odnosno ovčarstvu, tradiciji svojih predaka djeda Ivana i pradjeda Mate, koji su imali puno ovaca i goveda.

Ostvario san iz djetinjstva

Tako se još prije dva desetljeća ostvario njegov san iz djetinjstva o osnivanju farme ovaca u sklopu OPG Zoran Markulin, koji je zacijelo zadovoljan postignutim rezultatima ne samo kao vlasnik, voditelj, domaćin, nego i kao čoban uživajući u tom poslu i na svježu zraku u čistoj ruralnoj prirodi uz bistru Cetinu te na obroncima Kamešnice. Markulin ističe kako stočarstvu mogu pomoći samo tradicija i ljubav prema blagu, a nikako brza zarada, kako se baš on odgajao u obitelji, dok je kao dječak uz starije trčkarao oko ovca i krava uživajući na mirisnim pašnjacima. Dodaje kako nikada nije volio koze poput svoje tete koja bi govorila: "Sačuvaj me Bože koze i duhana!"

"U sastavu OPG-a imamo farmu odnosno stado od 230 ovaca koje se redovito janje i svake godine ostavljamo 40-ak janjaca za pomladak. Prve ovce, nešto više od 50 grla, kupio sam ušteđevinom svoje skromne plaće, samo iz ljubavi prema tim domaćim životinjama. Svi u obitelji, žena Zdravka i oba sina, su mi desna ruka u realizaciji razvojnog projekta iz stočarstva, kao i stvaranje još veće farme ovaca. Imamo i četiri muzne krave koje nam uz meso daju mlijeko, ali pravimo i domaći sir. Držimo i svinje, tuke, bijele piliće, domaće koke i jaja, obrađujemo i vrt te uzgajamo i nešto voćaka. Proizvodimo više od 90% domaće eko-hrane za svoje potrebe, a u našoj obitelji se desetljećima njeguje ljubav i tradicija prema stočarstvu", naglašava Zoran Markuln prisjećajući se minulih godina:

"Moj život će biti upropašten ako ne budem držao ovce"

"I svojoj ženi Zdravki sam rekao, dok smo još hodali i zabavljali se, a zajedno smo radili u Splitu, kako će moj život biti upropašten ako ne budem čuvao i držao ovce. Tako je i ona od prvog dana s ljubavlju prihvatila ovo što radim već 20 godina - uzgoj, čuvanje ovaca i krava, te proizvodnju mlijeka i domaćeg sira, janjaca, a izgradili smo i novu štalu pa naše blago ima prikladne uvjete smještaja."

Ističe kako se stočarstvom bavi i više od 20 godina ako se računa i vrijeme koje je u nladosti proveo na Ruminu čuvajući blago - na pašnjacima Hrvatačkog polja i Kamešnice. On uistinu voli životinje, prirodu, biljke te čuva okoliš uživajući u svom poslu oko blaga, dakako i u čistu prostoru. Voli reći kako s ovcama i kravama treba živjeti, i s njima se saživjeti, pratiti ih kako se ponašaju. Susjedi ističu kako je kod Zorana čak urođena ljubav prema poljodjelstvu - stoci te da je tome najviše pridonio njegov djed Ivan za kojega kažu kako je volio blago i da je imao i šest volova.

I djed Ivan je volio blago

"Baš sam od svog djeda naslijedio ljubav prema domaćim životinjama. I svoja dva sina sam tako odgajao razvijajući ljubav kod njih prema stoci. Bitno je raditi ono od čega se živi, a uz to i biti ustrajan u poslu pa rezultati moraju doći. Moje ovce su tijekom godine na ispaši uglavnom u kršu Kamešnice, dok su samo tri mjeseca u Hrvatsčkom polju uz rijeku Cetinu kada vlada suša. Što se tiče ispaše, tu nemam problema tim više što sam zakupio 25 hektara državnog zemljišta, koje sam morao ucrtati za prehranu blaga pa imamo obveze prema državi.

Svaka je moja ovca označena markicom, a poticaj po svakom grlu ove godine iznosi čak 120 kuna što je iznimno dobro za nas stočare. Zahvaljujući tome, vlasnici stada su ove godine dobro prošli. Ali kako će biti idućih godina? No, onoj tko se kani ozbiljno baviti stočarstvom, neka ne računa na poticaje. Stočarstvu mogu pomoći samo rad, ljubav i tradicija, dakako i sigurno tržište proizvodima pa bi stočari tako mogli ispuniti tek dio uvjeta u toj zahtjevnoj poljoprivrednoj djelatnosti", upozorava Zoran Markulin, ukazujući i na probleme stočara:

Vukovi su najveći neprijatelji

"Vukovi su mi najveći neprijatelji, jer mi prave velike štete. Svake godine mi napadnu stado 30-ak puta te odnesu više od 60 ovaca i janjaca. Najveću štetu, u iznosu od 60.000 kuna, mi naprave kada mi udave i odnesu ovce koje se nisu ojanjile, a ja lešinama ni traga. Odlučim li se na prodaju stada, bit će uglavnom razlogom napadi vukova. Čini mi se kako svoje ovce mogu lakše braniti od poskoka zahvaljujući svojim psima Cigi i Gali koje sam uvježbao kako je u kršu lakše i brže otkriti, uloviti i udaviti zmiju ljuticu, a oni to godinama uspješno rade. Bilo mi je najteže prve godine (1996.) kada sam od poskoka imao 25 ujeda na ovcama. To me je puno koštalo jer sam svaku injekciju platio 120 kuna. Unatoč tome, nisam odustao od uzgoja ovaca i janjaca, proizvodnje mesa, mlijeka i sira."

Markulin se u svojoj četveročlanoj obitelji sam bavi stočarstvom, jer su mu žena Zdravka i oba sina zaposleni, ali mu svi pomažu kad god mogu. Sada ima veliko stado ovaca te je po broju grla drugi ili treći ovčar ne samo na sinjskom području, nego i znatno šire. Opetuje kako mu najviše štete nanose baš vukovi kojima je, tvrdi, prenapučen Cetinski kraj.

"Vukovi nemaju što jesti u prirodi pa konstantno napadaju stoku, najčešće ovce i u blizini naselja. Ne boje se ni psa niti čovjeka. Treba organizirati zaštitu od njihova napada, opskrbiti ih hranom u brdima i planinama umjesto divljači koja je uglavnom nestala. Mi ovčari imamo i dodatni problem koji se nikako ne rješava, a riječ je o nezbrinutoj vuni koja se svake godine, nakon što se ostrugu ovce, baca u prirodu (jame), zakopava u zemlju ili pali, ili se odlaže u kontejnere. Sve to itekako onečišćenje okoliš, što je opasno i za zdravlje ljudi. Ne znam zašto se u stručno zbrinjavanje ovčje vune ne bi uključila tvrtka Agroproteinka koja uklanja i zbrinjava leševe životinja, te zašto nas resorna ministarstva bar donekle ne bi mogla osloboditi prevelikih obveza, primjerice papirologije tim više što je proizvodnja hrane strateški cilj naše države?", pita ugledni stočar Cetiniskog kraja Zoran Markulin.

Napominje kako svoj domaći sir prodaje na sinjskom području i na širem tržištu. Naglašava kako ga ne može toliko proizvesti koliko ga potrošači traže, kupuju te da je njegov OPG prepoznatljiv po eko proizvodima.

Cijena janjetine solidna

"Što se, pak, tiče cijene janjetine, ona je solidna unatoč oslabljenoj moći potrošača. Naime, prosječna cijena mog janjeta je oko 800 kuna i to je dobro. Zadovoljan sam tom cijenom, kao i kupci mojim proizvodima. Dosta janjaca prodam i na kućnom pragu zahvaljujući i tradiciji ljudi u Sinjskom kraju gdje nema prave fešte ako na slavljeničkom stolu nije ponuđena pečena janjetina s ražnja, pršut i kruh ispod peke", ističe Zoran Markulin, poručujući:

"Tko god voli prirodu i životinje, neka se odluči na stočarstvo. No, oni koji ne vole ovce, neka se ne upuštaju u ovčarstvo kako na samom početku ne bi imali problema i doživjeli fijasko poput mnogih avanturista. Jer, ovce i janjci su zahtjevni, kao i proizvodnja mlijeka i sira, a najveći problemi za svakog ovčara u Zagori predstavljaju vukovi i zbrinjavanje vune".