Buča

Buče (bundeve) su jednogodišnje biljke, a izvorno dolaze iz Amerike. Danas se uzgajaju kultivirane vrste u toplim područjima svijeta, a dozrijevaju u kasnu jesen. Korijen je vrlo razgranat i glavnina se nalazi u površinskom sloju tla. Stabljika je vriježa duga oko 10 m, obrasla dlačicama i većinom se ne grana. Listovi su krupni i na dugim peteljkama. Cvjetovi su jednospolni, a biljka jednodomna. Cvjetovi traju samo jedan dan. Najčešće ih oprašuju pčele. Sjeme je ovalno i spljošteno, krem bijele boje i apsolutne težine 150 – 350 g.

Najukusnija je čvrsta buča, teška u odnosu na veličinu i mat boje kore (ne sjajne). Najukusnija ima i najvišu prehrambenu vrijednost. Buče s mekom korom treba izbjegavati jer to može biti znak da je vodenasta i neukusna, a dijelovi natopljeni vodom ili plijesni znak su kvarenja. Lako se kvari kad je oštećena. Iako je buča za konzumaciju dostupna od kolovoza do ožujka, najbolja je u jesen, u listopadu i studenom, kada je koncentracija hranjivih tvari najviša, okus najbolji, a cijena najniža.

Današnja bundeva razvila se iz divlje bundeve koja je rasla na području između Gvatemale i Meksika. Indijanci su se prema njoj odnosili s takvim poštovanjem, pa su je pokapali s mrtvima, kao hranu na njihovu posljednjem putovanju.

Buča smokvolisna ima prugastu zeleno-bijelu koru, sličniju lubenici, a listovi su joj slični listu smokve, ima bijelo meso te miris i okus kao nezrela lubenica. Od nje se pripremaju voćni kompoti i džem. Plodovi su joj srednje veličine, dosta veliki, a unatoč tome uspješno uspijeva na ogradama.

Buča zimska, zimska tikva sije se početkom svibnja na otvoreno - nakon opasnosti od mrazeva. Cvjetovi su joj narančaste boje, plodovi isprva zeleno-bijeli, no kako zore tako poprimaju karakterističnu narančasto-krem boju izvana, a jarko narančastu boju iznutra. Odličan je izvor magnezija, mangana, kalija, vlakana te vitamina C i A. Razmnožava se sjemenom. Voli sunčana mjesta, jednogodišnja je biljka i uništavaju ju mrazevi. Plodovi se beru prije prvih mrazeva, obavezno s nekoliko centimetara stabljike jer bez nje brzo počnu truliti. Na sobnoj temperaturi može ostati sve do proljeća, pa ju zato i nazivaju i zimska tikva.

Stočna tikva daje plodove teške 25 - 100 kg i kod nas se uzgaja uglavnom za stočnu hranu. Sočno meso plodišta vrlo je pogodno za ishranu domaćih životinja tokom zime kada ono predstavlja najznačajniju svježu stočnu hranu. Od nadzemne biomase (vriježa) može se dobiti dobra stočna hrana ili silaža.

Jednogodišnja je zeljasta biljka sa vretenastim korijenovim susutavom koji se većinom razvija u površinskom sloju zemljišta i ima veliki porast. Stablo je u sredini prazno, vriježasto, puzavo, na poprečnom presjeku rebrasto i obraslo kratkim bodljama. U povoljnim uvjetima dostiže dužinu do 10 m. Listovi imaju duge peteljke i velike, srcolike liske, peterostruko urezane, obrasle sitnim dlakama i na rubu nazubljene. Cvjetovi su jednospolni, žute boje i petodijelne građe. Ženski su sitniji i razvijaju se na bočnim granama, a muški krupniji i razvijaju se na glavnom stablu.

Pri uzgoju zahtijeva mnogo vode te zbog dobro razvijenog korijena velike usisne moći, dobro podnose suše. Optimalne temperature za razvoj vegetativnih organa su 22 – 25 °C, a za razvoj generativnih iznad 25 °C.