"Turistima nudimo jedinstveni doživljaj i priču o dalmatinskom težaku, maslini, kamenu i zdravom maslinovom ulju, koju oni poslije rado prepričavaju."
Kada je prošle godine na internetu vidio da je njegovo ulje na Milan Expou dobilo zlatnu medalju i ušlo među dvadeset i pet najboljih na svijetu, ugasio je računalo, izašao ispred kuće i zapalio duhan. Prošetao je malo po dvorištu pa se vratio ponovno ispred računala da provjeri je li u pitanju kakva pogriješka.
I tako tri puta za redom, Đani Lazar iz Pirovca, prepričava nam svoje lanjske dojmove kada je njegovo ulje od oblice osvojilo zlato u Milanu. Bio je to vjetar u leđa da sa svojom suprugom Irenom otvori prvu kušaonicu ulja u Šibensko-kninskoj županiji. Uspješna je to priča koju nam je prepričao njezin glavni lik, dok nam njegova žena Irena kuha kavu i sluša što njezin čovjek govori.
Đani je čovjek tipične fizionomije starog težaka šibenskog kraja, pobjednika u teškoj borbi s vremenom na šktrom kamenom terenu. Igra je to u kojoj treba dobro i pametno promišljati svaki potez, uvijek biti spreman na neočekivano i nikada očajavati nego na sve gledati u racionalnom i zafrkantskom duhu. Takav je i Đani. Dok lagano pije jutarnju kavu i puši duhan, smireno izgovara rečenice koje prate njegovu životnu priču. Do 1992. godine obitelj je živjela u Šibeniku.
Vrijeme je to kada su dalmatinski gradovi bili na nišanu cijevi haubica i VBR-a Kninskog korpusa. Đani je odlučio ženu i dijete preseliti u vikendicu u Pirovac. Razumna odluka čovjeka koji brine o svojoj obitelji i želi ih zaštititi od prijetnji neprijateljskih granata. U međuvremenu se svima svidio život na selu, brzo su otkrili prednosti komotnog života u kući u odnosu na stan, pa Đani rado kaže da su oni od '92. Pirovčani. Maslinarsko-uljarska priča počela se zahuktavati prije devet godina, kada je Đani počeo raditi u uljari Laća.
"Dok sam bio Šibenčanin nisam imao nijednu maslinu, a danas imam 120 stabala u tri maslinika. Dio sam kupio, a dio posadio. Maslinarstvom i uljarstvom sam se ozbiljnije počeo baviti tek kada sam se zaposlio u Laće", kaže Lazar, te nastavlja prepričavati kako su on i žena krenuli prema otvaranju kušaonice.
"Iskreno, mi smo sve ove godine išli tim putem iako je to sve u početku bilo netransparentno. Bojiš se nekom reći što želiš, da ti se ljudi ne bi rugali. Pomalo smo uređivali kušaonicu, a ja sam ženi Ireni uvijek govorio, ako ništa drugo, imat ćemo dobru konobu gdje možemo s prijateljima sjesti i nešto popiti. Kada smo lani s našom oblicom na Milan Expou osvojili zlato na natjecanju monosortnih ulja, više nismo imali što čekati."
Konačno se ostvario plan i želja supružnika, koji su zajedničkim razgovorima u mislima gradili. Istovremeno su upijali iskustva drugih na ekskurzijama Istrom i Konavlima koje je organizirala Marija Šparica, nekadašnja direktorica Turističke zajednice Pirovac. U Vodnjanu kod obitelji Benči upoznali su se sa savršenom slikom ruralnog turizma. "Zaprepastili smo se kad smo vidjeli istarski perfekcionizam i koliko zapravo moramo raditi da bi stigli do njih", iskreno nam je rekao Đani. Nakon Istre, išli su u Konavle gdje su vidjeli sasvim drugu sliku.
Nema elitnog turizma, samo ugođaj stare Dalmacije naslonjen na povijesne temelje Dubrovačke republike, što također ima svoje posebnosti.
Između Istre i Dubrovnika našli su se naši Pirovčani sa svojom kušaonom. Korak na putu bilo je organizranje izleta u maslinike za turiste koje je organizirala pirovačka Udruga maslinara i uljara Uljanica.
"Nama je bilo čudno što naši gosti nisu upoznali naše maslinike, ali to je ipak s druge strane sasvim normalno. Čovjeka je strah ući na tuđu zemlju, nikad ne zna hoće li doći vlasnik i vikati na njega. Zbog toga smo mi počeli s organiziranjem tih naših izleta. Stranci su nas oduševili odazivom, a mi njih našom pričom. Kraj tog izleta je dolazak u moju kušaonicu. Ne možete posjetiti jedan, dva maslinika, slušati priču o starim stablima, težacima, randmanima, a da ne dođete u jedinu kušaonicu ulja.
Kod mene se stranci upoznaju s organoleptičkim djelom priče o današnjem maslinovom ulju. Zapravo, učim ih kroz priču, dajem im da kušaju ulje rađeno od maslina iz mora i ulje rađeno od maslina koje su odmah nakon berbe prerađene. Vole oni tu priču o maslinovom ulju, aromama koje pronalaze u njemu i na kraju su spremni kupiti to ulje. Vole oni i našu peku pa im uvijek kažem da dođu petnaest minuta ranije nego što ću je dignuti. Za njih je to doživljaj, gledaju cijelu proceduru, fotografiraju i uživaju u mirisima kada se peka digne", prepričava svoja iskustva Lazar.
I na kraju cijele te priče, novinarska lutalica dođe na svoje i postavlja pitanje o kojemu je razmišljao još dok se rano jutros vozio do Lazara. Pitanje je staro koliko i ruralni turizam - zašto bi gost iz Njemačke po ljetnim vrućinama napuštao osvježavajuće more, debelu hladovinu borove šume, nekadašnjeg nudističkog kampa u Pirovcu, i tražio makadam koji vodi do Lazarevog imanja?
Zato što Lazar tom turistu nudi doživljaj novoga i jedinstvenu priliku da tamo negdje na sjeveru Europe, usred zime, u svom društvu bude glavni pričajući riječima i slikom priču o dalmatinskom težaku, maslini, kamenu i naravno peki te zdravom maslinovom ulju. More i sunce su temelj našeg turizma, ali selo i njegova neispričana priča njegov najbolji nastavak.
Fotoprilog
Tagovi
Autor