Drevno vilinsko okupljalište od kojeg su potekli vinogradi!

Na strmoj stijeni, u svježini papučkih hrastova, isturena pred planinom poput goleme prethodnice, ugnijezdila se Ružica grad. Strše zidine crljenkastog kamena. Ruševine su to golemog drevnog grada, zadnji ostaci propalog sjaja, čovječanskog gospodstva silnog bogatstva i moći velikana i plemstva.

Ružica grad spada među najveće srednjovjekovne utvrđene gradove u predjelima sjeverne Hrvatske. Na 374. metra nadmorske visine, njene zidine šire se na prostoru od oko 8.000 m². Izrasla iz planine, stoljećima dominira prostranom ispruženom ravnicom. S tri strane dalekosežni vidici, a zaleđe zaštićeno planinom, krševitom šumom. Odakle god pogledaš, utakne se u vid.

Legenda bez imena

Izgrađena u neko neodređeno vrijeme bez imena njezinog vrsnog tvorca i graditelja. Ma tko on bio, znalački je odabrao mjesto i način gradnje. Ostaje tajna kako je graditelj na vrh brda dovlačio velike kamene blokove, čime su ih klesali, kakvim su se sredstvima služili da sagrade tvrđavu koja će odoljeti i neprijatelju i vremenu. Pretpostavlja se da je sigurno vrijeme postojanja prije 1220. godine, a potom, shodno vremenu i potrebama, tragove ostavlja njena dogradnja u službi pojedine povijesne epohe.

Neukom je svijetu način gradnje samo rukom, kamenom, žbukom i drvetom, stvorio strahopoštovanje. Praznovjerni pripovjedači izmišljali su priče o tome kako je veliki grad građen i kako je dobio ime. U priče su utkane dobrota i zlo, ljubav, sloga i nesloga, sila i lukavstvo. Tako su nastale legende o Ružici gradu.

Plemić i vile

Legenda kaže da je bogati plemić tražio način da sagradi dvorac na mjestu na kojem su se kroz davna stoljeća skupljale vile. Njegovi pokušaji bili su uzaludni jer bi vile svojim čarolijama noću srušile sve što je sagrađeno danju. Nakon dugotrajnog i mukotrpnog vremena nikome nije uspjelo niti kamen na kamen staviti bez vilinskog rušenja. Plemić se obratio mudrom starcu za savjet, koji mu je rekao da ujutro slijedi vola i gdje se on bude odmarao neka tu sagradi svoj dvorac. Usput mu reče kako jedna od vila nije opasna te da ju ne smije ozlijediti.

Iduće jutro plemić je slijedio lijenog i sporog vola. Nakon nekog vremena vol je legao u sjenu drveta divlje ruže obavijene u vinovu lozu starih korijena, poznatu po sočnom grožđu i bogatom urodu. Plemić je odmah počeo graditi dvorac oko loze i sve se odvijalo kako je želio neko vrijeme. No vila imenom Ruža, koja je voljela to mjesto i sjenu vinove loze i njezine plodove, stalno je pokušavala osloboditi mjesto od debelih zidova. Plemić to više nije želio trpjeti i uhvatio je vilu, zazidao ju u zidove najvišeg tornja kako bi napokon mogao dovršiti svoje zdanje bez muka koje su mu vile zadavale.

Od ružinog drveta širili vinograde

No u svom bijesu zaboravio je riječi starog čovjeka i njegova sreća nije trajala dulje od dana. Veliki kamen s vrha kule u kojoj je bila Ruža ubila ga je na mjestu. Zao plemić brzo je zaboravljen, danas mu ni imena ne znamo, no vila Ružica nije. Legenda o njoj i njeno ime žive s gradom Ružicom. A što je bilo s ružinim drvetom i starom lozom? Ona je i dalje rodila grožđe, a mještani su od nje proširili svoje vinograde i pravili izvrsno vino što se održalo sve do danas.

I to nije sve, vidjelo se da je loza tako rodna i zdrava, jer ruža na vrijeme najavljuje kada bi loza mogla biti napadnuta nametnicima ili bolesna. I to je tajna rodnih vinograda. Svatko tko je uzeo vinovu lozu iz Ružica grada za svoj vinograd uzeo je i ružu za zdravlje loze. Lijepa legenda o vili Ruži živi i danas i u uspomenu na vilu Ružicu u našim vinogradima uzgajamo ružine grmove koji čuvaju naše grožđe od bolesti i nametnika. Na putu je ona mnogih ljubitelja prirode i istraživača ovih izgubljenih bisera ruralne baštine.

Izvor: orahovica.hr, pporahovica