Očito ne volimo domaće ribare

Naša morska riba prisutna je na jelovnicima turista na Jadranu upravo onako kakvo nam je i ribarstvo, ali i kako mi sami cijenimo ovaj naš brand, posao, tradiciju ili kako već to možemo nazvati.

Hoteli serviraju uvoznu ribu. Uzgoj ribe nam je u samom začetku, profesionalne ribare smo totalno uništili, gledali samo kako bismo ih smanjili, onemogućili im život. A onih malih još uvijek ima, ali i njih izvlačeći se na nekakva pravila EU, guramo u zapečak.

A onda i sami svojim stavovima i odnosom prema ribarstvu dodatno uništimo te ljude. Već odavno smo u apsolutno svakom turističkom mjestu morali održavati naše ribarnice i peškarije. I dok ima svjetlih primjera, ima nažalost i mnogo onih ružnih.

Ribare guramo po ćoškovima

Ribare i turiste kao kupce guramo po nekim ćoškovima, pod šatre, nadstrešnice. Još i ona prodaja iz broda se čini na kraju i najbolja. Lijepo je ta dva, možda i tri mjeseca sve okrenuti turizmu. No, u vrijeme turizma i naši ribari i ulovljena riba moraju do turista. A uostalom, ako u svakom malom mjestu svih 12 mjeseci, a posebno ta dva ljetna imamo 10 dobrih ribara, imamo i živo selo. Življa je i područna škola, i trgovina, ima tu mjesta i za neki caffe bar koji radi cijelu godinu.

Svaki taj ribar ima obitelj, ima radnike iz drugih obitelji a to znači da to selo živi. Donekle smo krenuli u razvoj uzgajališta pa taj dio očekujemo da se i dalje razvija. Međutim, ribara koji love sve je manje.

Peškarije na Hvaru

Moramo svaki dan u ljetnim mjesecima turiste iz apartmana i kampova naviknuti da dolaze kupovati ribu, isključivo od ribara, u peškarije i ribarnice. Hvar primjerice ima prekrasne stare ribarnice, koje oni nazivaju tradicionalnim nazivom, Peškarija. Međutim, domaće vlasti očito nisu ni svjesni tih prednosti. U Jelsi možete godinama prolaziti gradom nećete ni znati da se u centru, iza jednog ugla nalazi prekrasna stara Peškarija.

Odnos prema malim ribarima, a time i prema njihovim prodajnim mjestima je loš

U Vrboskoj ona radi u ranim jutarnjim satima, a nakon toga služi kao garaža za bicikle. A u Starom Gradu? U gradu starom 2.400 godina, ima i stara peškarija. No, već nekoliko godina ona je zatvorena. I stalno netko govori da je to grad zabranio. Pa ajde ako je već bilo nekih građevinskih nedostataka, moglo se to u roku od nekoliko tjedana, ili mjeseci sanirati. Kažu srušiti će se na glavu nekome. No, zatvorena nekih dvije godine još uvijek se nije srušila, a bez problema u drugoj polovici radi ugostiteljski objekt. A za razliku od one u Jelsi, pa i u gradu Hvaru, ta peškarija starogradska je na oku i mogla je služiti svrsi i biti i turistička atrakcija.

Trilje, morune, morski psi, lokarde, sardine i druga riba fantastičnih hvarskih ribara prodaju se u jednom šatoru na samom placu, tržnici.

Na plus 50 stupnjeva vjerojatno će netko i reći da su to pravi uvjeti, a ne u onoj tradicionalnoj peškariji koja ima sve potrebne uvjete. No, očito domaće vlasti u Dalmaciji ne smatra ribarstvo više ničim važnim i prema njemu se odnose kao prema ćoravoj kokoški. Tako je jer im od turističkog novca svima dobro ide. To je samo primjer. Ovako se odnosimo prema ribarima i ribarstvu u cijeloj zemlji. Od Savudrije do Cavtata.

Jedan hvarski ribar smatra i da bi riješenje bilo da se u pravilnike o ugostiteljstvu doda mogućnost da restoran pripremi ribu i koju turisti donesu kupljenu na peškariji. Primjerice pokaže račun da je kupio od tog i toga ribara i određeni restoran mu pripremi. Vrlo vjerojatno s kojim ribar ima dogovor. Ili pak da se dozvoli postavljanje roštilja na kojem vam mogu ispeći kupljenu ribu. Čak danas je upitno po našim pravilnicima i da vam očiste ribu na ribarnici. Svašta. Da se na svakoj peškariji može dati riba očistiti, a i ispeći bilo bi i za turiste atraktivnije, a i ribari bi lakše do kupaca.