Sir Gligora - svjetski šampion s Paga

U dva desetljeća slobodne Domovine u agraru se malo toga dobrog dogodilo. U tom neuralgičnom periodu, stalno se provlači sjena antagonizma velikih i malih, tajkuna i socijale, neujednačenog aršina i ažurnosti državnih potpora, pedantnih znalaca i lijenih neznalica.

S druge strane nije zanemariv broj onih koji samozatajno rade, stvaraju i šire se, usprkos svim uobičajenim, ali i nepredvidivim barijerama. Logično je onda pitanje, zašto ići na ruku samo nekolicini velikih, kako kažu nezadovoljni seljaci, a ne od mnogo malih potaknuti bar neke da postanu veći i gospodarski jači? "Gdje je seljak bogat, bogata je i država", tvrde nezadovoljni, ističući primjerice austrijski model. Kako se to u praksi postiže pitali smo obitelj Gligora iz paškoga Kolana, koja se ovih dana okitila još jednim, i to svjetskim zlatom za paški sir u Londonu, među nekoliko tisuća najboljih svjetskih ovčjih sireva.

"Ja sam mljekarsku tehničku školu u Kranju (tada jedinu u nas) s dvije godine prakse i naučio sve tajne prerade mlijeka od sira do sladoleda. Znanje smo pobirali od tehnologa velikih državnih mljekara, a zbog prakse, stručnjaci teoretičari su nas uvažavali kao da smo mi profesori.

Doma smo počeli s petstotinjak litara mlijeka, a danas su špice 15 do 20 tisuća litara dnevno, od oko trećine od 30 tisuća paških ovaca. Vrijednost nove tehnologije je u tome što su prve faze prerade automatizirane, a vertikalno prešanje i zrioba na naš način od četiri do 18 mjeseci, te specifična klima i krma daju svoje.

Proizvodimo mlade i zrele sireve, od pasteriziranog i svježeg ovčjeg, kravljeg i kozjeg mlijeka, a okvirna cijena na pragu (boutique) im je od 80 do 250 kuna", kaže čovjek koji poznaje sve teorije oko proizvodnje sira i uvažava znanost, pamti priče nonica, ali sa sinom Šimom stalno nadopisuje svoju autentičnu paško-sirarsku priču na internacionalnom jeziku najkompetentnijih svjetskih kušačkih nepca.

Foto: Rajko Polić