Lani smo uvezli hrane za 2,53 milijarde dolara, najviše svinjetine

Hrvati su tijekom 2012. pojeli 46.300 tona banana, što je bio trošak od 38,9 milijuna dolara. Lako za banane, one još ne uspijevaju u ovdašnjem klimatskom podneblju, pa potražnja mora biti namirena uvozom. No, podatak da je lani na uvoz sadnica drveća i cvijeća otišlo gotovo 44 milijuna dolara, od kojih smo čak 2,3 milijuna dali za uvoz svježeg i sušenog lišća i grana, najbolje ilustrira gubitničku sliku hrvatskog tržišta.

Ona svjedoči o debaklu proizvodnje i snazi uvoznih lobija te otkriva da zapravo već 20 godina nema strateškog promišljanja koje bi iz golemih raspoloživih resursa izvuklo maksimum i potaknulo proizvodnju hrane kako za potrebe lokalnog tržišta tako i za izvoz.

Mandarine u plusu

U dokumentu Plan za poljoprivredu i ruralni razvoj, vezanom uz provedbu IPARD-a i rađenom u Ministarstvu poljoprivrede u kolovozu 2012., stoji da je Hrvatska zaključno sa 1994. imala pozitivnu bilancu u trgovanju s inozemstvom. Brojni sporazumi o slobodnoj trgovini, potpisani nakon toga, donijeli su liberalizaciju tržišta, a rezultat su stalno visoke stope rasta uvoza, dok je izvoz gubio na tempu. Tako je prošle godine na uvoz hrane potrošeno ukupno 2,53 milijarde dolara, dok je izvoz donio samo 1,59 milijardi USD.

Zašto je na uvoz svinjetine lani otišlo više od 142 milijuna dolara, na uvoz goveđeg mesa gotovo 45 milijuna, a hrvatski farmeri, premda su nekada bili prepoznatljivi po najkvalitetnijem europskom baby beffu, sve manje grla stavljaju u tov? Ni meso peradi više nije na listi proizvoda u kojima smo samodostatni: lanjski uvoz bio je tri puta veći od izvoza. Proizvodnja mlijeka nakon rekordne 2009., kada je iznosila više od 675 milijuna kilograma, u silaznoj je putanji, lani je pala na 602 milijuna kilograma. Tri je puta i količinski i financijski u 2012. bio jači ukupni uvoz od izvoza mlijeka i mliječnih prerađevina, suficit je zabilježen jedino na izvozu fermentiranih proizvoda. Na uvoz krumpira i rajčice lani je potrošeno više od 25 milijuna dolara. Uvezli smo 10.361 tonu svježih rajčica, a izvezli tek 307 tona. Proizvoda od prerađenih rajčica uvezeno je 13.731 tonu, za 11,6 milijuna dolara, istodobno je u izvoz prodano samo 545 tona za manje od milijun dolara. Ništa neobično prate li se deklaracije na proizvodima, i Podravka i Zvijezda čak i svoje brendirane artikle od rajčice zapravo proizvode izvan hrvatskih granica.

Tijekom 2012. pojeli smo više od 52.000 tona rashlađenog, smrznutog i konzerviranog povrća, što je bio trošak veći od 60 milijuna dolara. Za uvozni luk dali smo 8,2 milijuna, za mrkvu više od četiri milijuna dolara. Nije bolje ni u kategoriji voća, uz iznimku mandarina, kojih je lani u izvoz otpremljeno 36.328 tona, za 24 milijuna USD. I to je među svim voćnim vrstama bila jedina stavka u plusu, čak smo i na uvoz jabuka i krušaka potrošili sedam puta više od prihoda ostvarenog na izvozu tog voća. Samo u segmentu prerađevina od povrća i voća uvoz je odnio 104 milijuna dolara, a izvoz dao tek 36,7 milijuna. U voćnoj skupini jedino su džemovi i marmelade osvjetlali obraz domaćoj prehrambenoj industriji pozitivnom bilancom u trgovanju s inozemstvom, lanjski izvoz bilježi suficit oko 10 milijuna dolara. Kao što u drvnoj industriji izvozimo balvane, a uvozimo namještaj, tako i u prehrambenom sektoru izvozimo pšenicu, a uvozimo tjesteninu, iako se posljednjih godina na tržištu pojavio veći broj proizvođača. Situacija s pekarskim proizvodima i keksima također je nepovoljna, uvoz je odnio 106 milijuna dolara, a izvoz dao prihod od 48 milijuna. Uz mandarine, i već nekoliko godina ustaljenu činjenicu o tradicionalno jakom izvozu šećera, riba i cigareta, na listu proizvoda koji bilježe suficit u trgovanju s inozemnim tržištima lani su se svrstali i fermentirani mliječni proizvodi, pšenica i kukuruz, ljekovito bilje, pojedine mesne i riblje konzerve, gotove juhe, ali i sjeme, i to uljane repice i suncokreta.

Ništa bez strategije

Zvuči nevjerojatno, ali u Hrvatskoj nema adrese na kojoj je moguće dobiti aktualne podatke o asortimanu i količinama koje godišnje proizvede domaća prehrambena industrija. Kako nakon dvotjednoga čekanja da nam iz 10-15 najvećih kompanija iz branše odgovore na upite odgovori nisu stigli, okrenuli smo se Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK). S te adrese tek su neslužbeno poručili da bi i oni rado imali spomenute detalje. Podaci koje HGK ima na svom webu vezani su uz 2009., dok je Ministarstvo poljoprivrede zaglibilo u još veću povijest. U spomenutom dokumentu koji je nastao u kolovozu 2012. Ministarstvo koristi podatke iz 2003. Milka Kosanović, direktorica Sektora poljoprivrede i prehrambene industrije pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP), podsjeća na to da su najveći problemi poljoprivredno-prehrambenog sektora već dugo poznati: premalena prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva, nedovoljna tehnološka opremljenost, nepostojanje infrastrukture... A u kombinaciji s brojnim pogrešnim signalima koje su godinama poljoprivredni proizvođači dobivali od države, ali i ostalim problemima poput previsokog poreznog opterećenja, birokratskih zapreka i skupog financiranja, koče brži razvoj.

"Vlada treba donijeti masterplan strateškog razvoja ovog sektora, zbog čega svi željno iščekujemo objavljivanje gospodarske strategije, čiji će važan dio, prema najavama iz Vlade, biti upravo i poljoprivredno-prehrambeni sektor. Ako se to obavi u roku, realan je rast dinamike u poljoprivredno-prehrambenom sektoru, čak i u kratkom roku", ističe Kosanović. Ključ za povećanje poljoprivredne proizvodnje ulaganje je u modernizaciju poljoprivrednih gospodarstava i prehrambeno-prerađivačkih pogona, a europski fondovi koje nam dostupnim čini ulazak u EU mogli bi izmijeniti sadašnje nepovoljno stanje u vanjskotrgovinskoj robnoj razmjeni, smatraju u Sektoru za poljoprivrdeno-prehrambenu industriju HGK. "No, ako i uspijemo potaknuti investicijski ciklus, rezultati neće biti odmah vidljivi. Pitanje je i kako će gospodarstvo reagirati na uključivanje na zajedničko EU tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda", upozoravaju iz Komore.

Za promjene pet godina

"Devalviranje kune jedini je instrument koji u današnjim okolnostima može brzo dati bolje rezultate u izvozu i istodobno uvoz učiniti skupim i neatraktvim", kaže direktor Kondina Stipan Bilić i navodi da u kratkom roku izvan te mjere ne može biti pomaka. Za radikalniji preokret nužna su velika ulaganja uz uvjet jeftina kapitala, što baš i nije izgledno, kaže Bilić i dodaje: uspije li se ipak pokrenuti investicijski ciklus, promjene su moguće tek nakon pet i više godina. Smatra da je danas primarna obveza Vlade domaćoj industriji hrane pomoći da poveća prihod na lokalnom tržištu. To je moguće, uvjeren je Bilić, ako se cijene domaćih proizvoda očiste od nepotrebnih troškova, i to za 30 do 40 posto. Dio cjenovnog tereta vezan je uz tečaj, a dio uz parafiskalne i ostale namete, neovisno o tome jesu li poduzetnicima nematnuti na državnoj ili s lokalne razine.

Autor: Božica Babić