HR proizvodi na azijskom i afričkom tržištu!

Osim što je po izvozu među vodećim prehrambenim tvrtkama jugoistočne Europe, proizvodi koprivničke Podravke, prodaju se u 40 država na šest kontinenata. No, ove godine tvrtka je krenula u proširenje svojega internacionalnog poslovanja. Tako je nedavno završena registracija društva Podravka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, sa sjedištem u Dubaiju, a u toku su otvaranja društava u Pekingu, glavnom gradu Kine te najvećem gospodarskom i administrativnom gradu Tanzanije, Dar es Salaamu, smještenom na obali Indijskog oceana.

"Novom organizacijom upravljanja tržištima i redefiniranjem tržišnih zona poslovanja, namjera nam je pojačati napore usmjerene boljoj iskoristivosti naše veličine te rasprostranjenosti diljem svijeta. Optimalnom ravnotežom fokusiranosti na kategorije i na zemljopisne regije, stvaramo kvalitetnije preduvjete za daljnji rast i razvoj naše kompanije. Namjera nam je kroz narednih pet godina ostvariti dvije trećine prihoda na internacionalnom tržištu", istaknuo je Zvonimir Mršić, predsjednik Uprave Podravke.

Iz rodne Koprivnice u vruću Tanzaniju

No, početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, dio Tanzanijaca već je imao prigode isprobati Podravkine proizvode i bili su oduševljeni njihovom kvalitetom. Za pripremu jela bili su zaduženi Slavica i Ivan Kranjčec, koji su u tu svrhu, Koprivnicu na gotovo pet godina zamijenili tom istočnoafričkom državom.

"Zagrebačka Ingra u to je vrijeme na području Tanzanije gradila neke tvornice. Većina radnika bilo je s područja bivše Jugoslavije, no među radnicima je bilo i lokalnog stanovništva. Supruga i ja smo po struci ugostitelji i dobili smo ponudu da odemo u Tanzaniju i kuhamo hranu tim radnicima.

I danas se sjećam onog trenutka kad sam izašao u Tanzaniji iz aviona i kad me zapljusnuo val vrućine. No, aklimatizirali smo se vrlo brzo i po tom pitanju nismo ni supruga ni ja imali većih problema. Prije odlaska, cijepili smo se protiv žute groznice i malarije, a cijelo vrijeme smo imali i lijekove. Smješteni smo bili u mjestu Kigoma, koje je u to vrijeme bilo samo jedno veliko gradilište s puno kontejnera u kojima su živjeli i radnici građevinari i mi. Kuhinja i restoran također su bili u kontejnerima", prisjeća se Ivan tanzanijskih početaka.

Za početak - podići kuhinju

Supruzi Slavici trebalo je pak više vremena, da se privikne na novo radno mjesto i više nego skromne radne uvjete. "Zadatak nam je bio pripremati doručak, ručak i večeru za gotovo 150 radnika. No, kad smo došli tamo, kuhinje gotovo nije niti bilo. Uz to sve, počelo je i kišno razdoblje, a kontejneri su propuštali. A ljudi moraju jesti, mi moramo kuhati. Prvih dana nekoliko sam se puta od muke i rasplakala, jer najprije sam morala naći kotlove, očistiti ih i prokuhavati u njima vodu, da bi dalje mogli pripremati jela.

Srećom, slovenski Marles nam je ubrzo opremio kuhinju pa smo napokon mogli početi s koliko – toliko normalnim radom. Svi prehrambeni proizvodi, uključujući i minaralnu vodu te sokove u bocama, dolazili su u brodskim kontejnerima iz Podravke.

Tako da evo, imamo i slike podravkinih odojaka na ražnju, kad smo svi mi radnici skupa u Tanzaniji čekali Novu godinu. Jedino smo kruh mijesili sami i kupovali tamošnje povrće, jer je bilo svega kao i kod nas, a cijene vrlo pristupačne", priča nam Slavica.

Do najbliže tržnice imali su, kažu 200 km i tamo se odlazilo u kupnju jednom ili dva puta na tjedan. "U Tanzaniji doista uspijeva sve povrće kao i kod nas. No, unatoč tome, siromaštvo je bilo veliko, pogotovo u selima. Jer vlasnici svih tih plantaža su bili stranci, a lokalni stanovnici samo radnici.

Ipak, ne mogu zaboraviti kako su svako jutro s pjesmom odlazili na polja i na kraju dana, vidno umorni, vraćali se kući, također pjevajući. Seljaci su uzgajali volove, jer jedno od glavnih jela koje su si mogli priuštiti bila je mještavina mlijeka i volovske krvi. Iz volova bi puštali krv, naravno u onoj mjeri da je životinja i dalje bila živa i to miješali s mlijekom. Zato su se njihovi radnici, koji su imali sreće zaposliti se u građevinarstvu i jesti tri puta na dan ono što smo mi pripremali, doista bili pravi sretnici. Naravno, svakoga dana ostalo nam je hrane koju smo po pravilima trebali u bačvama odvesti i baciti na za to pripremljenu lokaciju, no nije bilo šanse.

Lokalna djeca su po cijele dane bila oko kampa i čekali završetak večere pa čim smo bačve s ostacima hrane iznijeli van, nismo im niti stigli nagrabiti u posudice, već su je sami iz bačvi vadili šakama i odmah jeli. Bilo je to jako tužno za gledati, ali opet bili smo svjesni da su naši viškovi njima bili specijaliteti" prisjeća se Ivan.

Bilo je, kažu i slučajeva, kada su brodovi s kontejnerima hrane kasnili, a 150 radnika trebalo je svaki dan nahraniti.

Iz ničega napraviti nešto

"E da, tad smo i supruga i ja doslovno trebali biti čarobnjaci i iz ničega napraviti nešto. Ponekad nije bilo druge nego potegnuti oko 100-ak kilometara do lokalnih ribara i kupiti od njih ulov, a na tržnici povrće i moliti Boga da hrana iz Hrvatske što prije stigne. Ponekad su nam potrebne namirnice darovali i naši misionari pa kad je nama roba stigla, vratili smo im, jer oni su ovisili isključivo o onome što su tamo mogli kupiti.

Po hranu su me ponekad vozili tamošnji stanovnici na njihovim traktorima, no putevi su bili takvi da smo često puta zagrezli u blatu. Već smo imali dogovor, da ukoliko se ne vratimo do večere, druga skupina seljaka krene prema nama, jer očito će nas morati vaditi iz blata.

Sve u svemu, te godine i razne teškoće naučile su nas da hranu treba cijeniti pa makar se radilo i o najobičnijem voću ili povrću, jer negdje drugdje u svijetu, postoje ljudi koji si niti to ne mogu priuštiti.

Bilo je to vrijeme puno raznih iskušenja, lijepih i teških trenutaka i mislim da ni meni ni supruzi nije žao što smo pristali otići tamo. Iskreno, najteži mi je bio odlazak kući. Doslovno najteži. Naime, supruzi je ugovor o radu istekao prije i nakon njezina odlaska ja sam prestao piti tablete protiv malarije. I ubrzo sam obolio, pokupio sam baš onaj najteži oblik. I tako sam s temperaturom od skoro 40 stupnjeva, slab i s pretrpanim koferima krenuo kući. Iz Tanzanije sam letio do Züricha i odmah u zrakoplovu rekao sam stjuardesi da imam visoku temperaturu i malariju. Nije se moglo puno učiniti, nego mi je redovno donosila vodu da ne dehidriram. Na aerodromu u Zürichu sam već jedva stajao na nogama i kad sam na kraju došao u Hrvatsku, završio sam u jednoj zagrebačkoj bolnici.

Srećom, brzo sam se oporavio, samo evo, govorim to iz vlastitog iskustva za one koji iz bilo kojeg razloga planiraju putovati u daleke, afričke zemlje, da se ne prave frajeri, nego redovno uzimaju lijekove. Uz njih nisam obolio nekoliko godina, a čim sam ih zanemario, eto ti malarije" priča nam Ivan Kranjčec koji je sa suprugom Slavicom, prvi Tanzanijce upoznavao s hrvatskom kuhinjom i podravkinim proizvodima.

Jer se kod kuće ne može

Tada su, kaže nam na kraju Slavica, tamošnji ljudi bili prezadovoljni svime što su jeli, a posebno ih je oduševljavao hot – dog, odnosno hrenovka u tijestu koje su Kranjčecovi ručno mijesili od hrvatskoga brašna. Tako je bilo u ruralnim krajevima Tanzanije prije 30-ak godina. Višemilijunski grad i velika luka Dar es Salaam u kojoj će uskoro biti registrirano društvo Podravka danas je veliko gospodarsko i administrativno sjedište Tanzanije, lučki odlično povezano s drugim istočnoafričkim državama u kojemu i mnoge druge europske tvrtke imaju svoja predstavništva. Preostaje vjerovati da će Podravkini proizvodi i sada u tom dijelu afričkog kontinenta biti dobro prihvaćeni. Kao i u mnogoljudnoj Kini te bogatim Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Jer od domaćeg tržišta naše tvrtke već odavno ne mogu živjeti, a i na onom Europske unije, konkurencija je žestoka. Pa nema druge nego okrenuti se i kvalitetom pokušati privući kupce i na drugim stranama svijeta.