Treba li se bojati rajčica iz staklenika?

Postoji li opravdani strah od prevelike proizvodnje povrća pod staklom? Ima svakakvih stavova, no ipak alarma nema, čak štoviše svima nam nedostaje još više toga povrća sazrijelog i uzgojenog ispod stakla.

Da ga je više, bilo bi i jeftinije. Normalno, treba posebno cijeniti, a i platiti ono povrće za koje znamo da je uzgojeno vani, na malim gospodarstvima, prema eko standardima, bio proizvodnji i slično. Svakako nije isto. I bilo bi normalno da mnogo trošimo povrća, a da ovo iz staklenika bude i jeftinije. Za sada je to obratno, a za nadati je da će se situacija jednog dana promijeniti.

Hidroponski uzgoj povrća budućnost je hrvatske proizvodnje hrane!

Nedavno smo bili na prvoj berbi rajčice iz najvećeg staklenika u Baranji, onoga u vlasništvu Belja d.d. Međutim, ne tako davno prisustvovali smo i otvorenju jednog takvog, ali manjeg staklenika u vlasništvu obiteljskog gospodarstva. Prije nekoliko mjeseci posjetili smo i proizvođača u Nizozemskoj. Kakva je inače situacija u toj proizvodnji?

Tko proizvodi najviše povrća u zaštićenim prostorima?

Italija, Španjolska i Grčka su najveći proizvođači, a potom slijedi Nizozemska koja proizvede 0,6 milijuna tona, a zasigurno sve proizvede u staklenicima. U Europi se ukupno proizvede 17 milijuna tona, što je 13% svjetske proizvodnje, ali tu su i one rajčice za industrijsku proizvodnju, i u zatvorenom i na otvorenom prostoru. U svakom slučaju, Hrvatska mora gurati u oba pravca. I u proizvodnji ovih rajčica za trgovačke police, a i ovih iz seljačkih vrtova. Što je u biti hidroponski uzgoj kojega se mnogi bezrazložno boje?

U zaštićenim prostorima, rajčica se mogu uzgajati i bez tla, odnosno u sistemu hidroponija. Supstrati u hidroponskom uzgoju mogu biti organskog i anorganskog podrijetla te sintetički supstrati. Piljevina, borove iglice, kamena vuna i slično su te podloge na kojemu rastu rajčice.

Uzgoj na površini koja nije imala uvjeta za uzgoj

Prednosti toga uzgoja, za koji Hrvatska ima velike šanse su te da nema plodoreda, smanjena je pojava patogena, manja je upotreba sredstava za zaštitu bilja, smanjeno je onečišćenje okoliša, a tu je ono i najvažnije - uzgoj na površinama gdje nije bilo uvjeta za uzgoj. Visoki intenzitet proizvodnje je velika prednost, kao i visok stupanj automatizacije, a mnogo je manje rada na obradi, kultiviranju, dezinfekciji, dok nije zanemariva i manja potrošnja vode i gnojiva. Ono što smo vidjeli u Belju, a i u Nizozemskoj kod obitelji Jonkers je fantastično.

Kod oboje dolazi upravo do izražaja manja potrošnja kemijskih sredstava i mnogih drugih neželjenih postupaka. Belje radi na bio principima, a obitelj Jonkers ima i ekološki certifikat. Eko certifikat sve organske farme imaju, no onako kako oni rade - ne radi nitko. Jorrit, Adri i Mia. Sin, otac i majka uz svoje radnike doista su nekoliko koraka ispred svih koje smo vidjeli u svijetu. Na 3,7 hektara pod staklom uzgajaju rajčicu, krastavac i papriku. Normalno, na potpuno organski način.

Eko staklenički uzgoj povrća u zemlji

"Svi naši usjevi su po svim ekološkom standardima. To znači da smo certificirani i da nema kemikalija i umjetnih gnojiva. Osim toga, sve kulture rastu u zemlji. To se možda ne čini tako posebnim, ali u svim ostalim proizvodnjama staklenički usjevi uzgajaju se na podlogama od kamene vune, umjesto u zemlji. Za gnojidbu koristimo gnojiva s organske kozje farme, koju drži seljak iz našeg sela. I ostaci usjeva također idu direktno u zemlju i to je dodatno kompostiranje. Budući da tlo hranimo s organskim gnojivom i kompostom, tlo stimulira i život korisnih životinjica u tlu, a to su crvi. Ali i nevidljive gljivice i bakterije koje štite biljku od štetnika i bolesti", kaže Jorrit.

Proizvodi imaju sigurnu prođu na tržište preko tvrtke Naturelle tako da u supermarketima redovito svaki dan možete kupiti svježe ubrane paprike, rajčice i krastavce. Oko polovice proizvoda se izveze iz Nizozemske, dok sve s ove farme ostaje u domaćim trgovinama. No, posebno su ponosni da se čak 5% proizvodnje proda stalnim kupcima u selu i okolnim naseljima i malim trgovinama na tim prostorima. Jedan dio se proda i putem interneta. S njima na ovoj plantaži koju vidite i na našim fotkama radi stalno uposlenih pet djelatnika i još 20-tak koji rade povremeno. Normalno, ovisno o dijelu sezone.

Nove eko sorte iz Belja

U stakleniku Belja u poslovnom kompleksu Mitrovac u Baranji proizvode se sorte rajčica - diamantini, capricia i foundation, čiji je uzgoj započeo ove godine. Nove sorte su izabrane zato što imaju bolje karakteristike, aromatičnije su, mirisnije i ukusnije, poput domaćih rajčica koje dozrijevaju u vrtovima tijekom ljeta.

"Rajčice se beru isključivo zrele, a beru ih četiri dana u tjednu i svaki tjedan planiraju ubrati oko 80 tona rajčice", pojasnio je Robert Marković, rukovoditelj PJ Staklenik Mitrovac.

Hidroponski uzgoj rajčice podrazumijeva kontrolu klime, navodnjavanja i uvjeta u stakleniku na svih 4,5 hektara površine. Iako je riječ o visoko sofisticiranom procesu proizvodnje, educiranost svih 50 zaposlenika, iskustvo i briga o svakoj biljci iznimno su važni za visoke proizvodne rezultate.

"Prošle godine proizveli smo 20% rajčica više od plana, a ove godine očekujemo dodatno povećanje. Naš staklenik u Mitrovcu pravi je primjer održive poljoprivredne proizvodnje i visoke produktivnosti. Svaka biljka prosječno daje 19 kilograma rajčice, a proizvodnja po četvornom metru je 62 kilograma, što je izvrstan rezultat i u svjetskim razmjerima", istaknula je Ljiljana Malić, članica Uprave Belja.

Proizvodnja se u stakleniku u Mitrovcu odvija cijele godine, tako da se na početku obavlja pozicioniranje biljaka, potom njega i priprema za eksploataciju. Krajem veljače slijedi oplodnja uvođenjem bumbara u staklenik, a već od travnja pa sve do prosinca na tjednoj bazi obavlja se berba. Na kraju proizvodne godine, staklenici se čiste i pripremaju za novu proizvodnu godinu. U procesu uzgoja rajčica za zagrijavanje staklenika koristi se dio toplinske energije koju proizvodi bioplinska elektrana.

Rajčica bez pesticida

U jednom selu u Baranji također imamo zanimljivu proizvodnju, ali u plasteniku. Kod njega je slična tehnologija, ali nema grijanja iz bioplinskog postrojenja. Ovaj plastenik ukupne površine 1.040 m² kojeg je projektirao i postavio Eurobrod d.o.o. iz Slavonskog Broda, nizozemskog je svjetski poznatog proizvođača zaštićenih prostora, tvrtke Rovero. Plastenik se sastoji od jedanaest lađa. U najvišoj svojoj točci plastenik je visok 7,5 metara s krovnim prozračivanjem. Pri opisu plastenika spomenit ćemo i predprostor površine od 400 m² s kotlovnicom, tankovima za hraniva, kompjutorskim srcem plastenika te sortirnicom i pakirnicom. Tu je i podni sustav grijanja za koji je u pod ugrađeno oko 20 km cijevi različitih profila.

Kao inertni supstrat za sadnju 26.000 biljaka rajčice korištena je kamena vuna, koja se nalazi na visećim gatovima ili olucima. Između redova ugrađena su dizala koja podižu radnike do željene visine. Cijeli objekt kontrolira se računalima kako bi svaka biljka dobila jednaku količinu hrane i vode. Nakon branja, rajčica se može slobodno jesti jer nema pesticida.

Dakle na sva tri primjera dokazujemo o zdravoj proizvodnji, o doista ispravnom putu u proizvodnji i dolasku na police, ali i ne bježeći od činjenice da je to masovna proizvodnja, a da je ono u vrtovima nešto drugo. Normalno, to ne može zadovoljiti prehrambene potrebe Hrvatske.