Ručnim zalijevanjem i prihranom ne može se osigurati kvalitetan uzgoj i veliki prinos. Zato je neophodno plastenik opremiti automatskim sustavom za navodnjavanje i prihranu s vrlo preciznim dozatorima, timerom i tenziometrom koji će točno odrediti potrebnu količinu i trenutak dodavanja hranjive otopine.
Tradicionalno uzgajanje malog broja različitih vrsta povrća u plastenicima dovelo je do osiromašenog zemljišta, akumulacije hraniva i soli, pojave štetnika te smanjenja prinosa. Nekada se u takvim situacijama predlagala promjena sloja zemlje ili premještanje objekta koje je vrlo skupo. Iskustva razvijenih zemalja govore da je najprihvatljivije rješenje uvođenje hidroponskog načina uzgoja povrća, bez tla na inertnim supstratima ili u hranjivoj otopini.
Trenutni svjetski lider u hidroponskom uzgoju je Nizozemska koja je već prije 25 godina imala 3% od ukupnih zaštićenih prostora pod hidroponom, a samo 10 godina poslije gotovo 40% . Hidroponski uzgoj u Hrvatskoj je tek u povojima. Kod nas se tek oni odvažni upuštaju u takav način proizvodnje.
Hidroponski način uzgoja kao krajnji rezultat daje veliki urod, kvalitetne i zdrave plodove bogatije mineralnim tvarima i C vitaminom a s manje teških metala. Uz to, ističe se i bolja kontrola opskrbe biljaka vodom i biljnim hranivima, smanjena pojava patogena i onečišćenje okoliša, visok stupanj automatizacije, smanjen fizički rad, uzgoj na površinama na kojima nije bilo uvjeta za uzgoj, s neplodnim tlima ili bez tla, visok intenzitet proizvodnje, manja upotreba sredstava za zaštitu bilja, manja potrošnja vode i hraniva. Uz mnoge prednosti hidroponski uzgoj ima i nedostatak, a to je visoko početno ulaganje.
Jedinica za navodnjavanje i prihranu pri hidroponskom uzgoju biljaka vrlo je složena oprema. Pri njenom izboru treba voditi računa o ukupnoj dnevnoj potrošnji vode te potrebnom broju recepata odnosno kultura koje će se istovremeno uzgajati. Za veće površine - do 12.000 m2, koriste se jedinice radnog protoka 20 m3. Takve su jedinice u pravilu pripremljene za rad sa tri do četiri recepta. Izborom broja recepata jednoznačno je određen broj pripadajućih spremnika za hranjiva.
Svaki recept zahtijeva dva zasebna spremnika, A i B tip, pri čemu je spremnik za kiselinu zajednički za sve recepte. U neposrednoj blizini jedinice postavlja se dodatni spremnik za vodu. Veličina tog spremnika također se određuje ne temelju prosječne dnevne potrošnje vode koja u pravilu ne prelazi količinu od 10 lit/m2 tijekom 24 sata. Uporaba spremnika nije obavezna ali se njegovom ugradnjom osigurava taloženje krupnijih čestica i ujednačenija temperatura vode na ulazu u jedinicu.
Postrojenje za obradu približno 12.000 m2 površine uz istovremeni rad sa tri recepta u pravilu uključuje jedinicu za navodnjavanje tip kapaciteta 20 m3/h uz mogućnost istovremenog rada sa tri zasebna recepta, 3A + 3B spremnika za hraniva, 1 spremnik za kiselinu, sistemsku pumpu, bazensku pumpu, jedinice za pročišćavanje, EC i pH mjerače, mjerač protoka, spremnik za miješanje zapremine 250 L, sklopke, pomoćne pumpe, osigurače, alarmnu sirenu, Prima Vega računalo i štampač. Pored navedene opreme ovaj komplet sadrži i prenosivi EC i pH metar sa transportnom kutijom. Mjerači su profesionalne izvedbe i neophodni su za rad pri ovoj vrsti uzgoja.
Jedinica sa spremnicima za hraniva i kiselinu te priručnim spremnikom vode u pravilu se smješta unutar jednog od plastenika, vodeći pri tome računa o pravcima budućeg proširenja kako bi se mogao pravilno dimenzionirati primarni i sekundarni cijevni razvod.
Osnovu cijevnog razvoda čini glavni napojni vod promjera 75 mm koji se povlači od jedinice za prihranu do svakog pojedinog plastenika. Na njega se priključuju svi potrebni sekundarni odvojci promjera 50 mm. Oba su ova razvoda izrađena iz debelostijenih PVC cijevi i u pravilu se ukapaju neposredno ispod površine zemlje. Površinski razvod je znatno manjeg promjera i radi se iz cijevi promjera 25 mm. Završnicu razvoda čine Netafin kapaljke protoka 3L/sat sa cca 80 cm spojnog crijeva. Kompletan površinski razvod, uključujući i kapaljke, izrađuje se iz PE materijala isključivo crne boje kako bi se spriječio razvoj algi u sustavu razvoda. Broj kapaljki jednoznačno je određen brojem biljaka koje se prihranjuju.
Broj navodnjavanja tijekom dana ovisi o vremenu, količini svjetlosti, razvijenosti usjeva i podloge. Kod uzgoja na kamenoj vuni tijekom dana može biti i preko 30 navodnjavanja. Sustav za navodnjavanje i prihranu može biti otvoren i zatvoren. Kod otvorenih sustava drenažna voda se ne reciklira u istom sustavu nego se uz pomoć cijevi skuplja na jednom mjestu i koristi za druge namjene. U slučaju njenog ispuštanja u prirodu moglo bi doći do zagađenja životne sredine. U zatvorenom sustavu drenažna voda se reciklira, sterilizira i ponovno koristi.
Kvaliteta vode, koja se koristi za navodnjavanje, može imati velikog utjecaja na prinos. Prije pokretanja sustava potrebno je izvršiti detaljnu analizu vode. Pravilo je da sadržaj mikro i makroelemenata u vodi mora biti manji od sadržaja u hranjivoj otopini. Natrij i klor su za osjetljive biljke toksični već pri količini od 80 ppm. Željezo nije pogodno za prihranu jer nije pristupačno povrću i blokira kapaljke. Najznačajnija osobina vode je elektroprovodljivost (EC). Voda, čiji je EC manji od 0,5 mS/cm, pogodna je za sve povrtlarske vrste. EC raspona 0,5-1,0 mS/cm čini vodu težom za upotrebu. Voda s većim EC-om može se koristiti samo u specijalnim slučajevima.
Hranjive otopine su stručno pripremljeni pripravci u obliku lakotopivih soli. Receptura hraniva se sastavlja na osnovi analize vode, a posebna pažnja se obraća na pH i EC. Preporuka je da pH bude oko 6, a EC oko 2.5. Korekcije je moguće vršiti uz pomoć hraniva. Najosnovniju hranu predstavljaju dušik, fosfor i kalij te mikroelementi. Prosječna hranjiva otopina sadrži dušik (nitratni oblik) 70-300 ppm, dušik (amonijski oblik) 0-31 ppm, kalij 200-400 ppm, fosfor 30-90 ppm, kalcij 150-400 ppm, sumpor 60-330 ppm, magnezij 25-75 ppm, željezo 0,5-5,0 ppm, bor 0,1-1,0 ppm, mangan 0,1-1,0 ppm , cink 0,02-0,2 ppm, molibden 0,01-0,1 ppm i bakar 0,02-0,2 ppm,
Pri korištenju hidroponskog načina uzgoja povrća sjeme se sije u čepove kamene vune (jedno sjeme - jedan čep). Za to vrijeme potrebno je navodnjavanje čistom vodom i održavanje povoljne temperature. Nakon nicanja, biljke se presađuju u kocke kamene vune na način da se čep sa biljkom utisne u predviđeni otvor na kocki. Vrijeme presađivanja ovisi o vrsti, vremenskim uvjetima i dobu godine. Sve o supstratima u sustavu hidropona možete naći ovdje.
Prije postavljanja kamene vune neophodno je pripremiti plastenik. Ukoliko ima biljnih ostataka potrebno ih je ukloniti i uništiti. Zatim slijedi niveliranje tla i postavljanje drenažnih kanala te dezinfekcija. Drenažni kanali postavljaju se između budućih redova kamene vune i spajaju sa centralnom drenažnom cijevi koja ide izvan plastenika.
Cijela površina pokriva se bijelom folijom debljine 6-10 mikrona koja omogućava refleksiju svjetlosti. Nakon toga postavljaju se blokovi kamene vune, po dva paralelno jedan do drugoga na razmak koji definira kultura, najčešće 35-40 cm. Razmak između redova je oko 120 cm. Slijedi unošenje kocki kamene vune sa biljkama koje se postavljaju na blokove kamene vune (dvije do tri kocke na jedan blok) neposredno do otvora. Tako ostaju nekoliko dana dok korijen ne ojača, zatim se premještaju na otvore i tu trajno ostaju.
Foto: Nada Parađiković
Tagovi
Autorica
