Međunarodna udruga "Slou food" uvrstila je ljubovački češnjak "Šarac" u svoj program zaštite
Hrvatska svake godine uvozi iz Kine ogromne količine bjelog luka (češnjaka) jer je on na našoj trpezi veoma bitan. Koliko je on bitan kao začin jedna je priča, a koliko je koristan kao lijek svima je dobro poznato.
No da li mi moramo uvoziti tolike količine te povrtnice trebamo si postaviti pitanje. Da bih došao do bilo kakvog odgovora prošetao sam Dalmatinskom zagorom, gdje češnjak vrlo dobro uspijeva. Zaustavio sam se u mjestu Ljubitovica, na oko 24 kilometra od Šibenika i 22 od Trogira. U Ljubitovici, pored ostalih zagorskih sela, tradicionalna je sadnja češnjaka od davnine. Nekada je to mjesto nastanjivalo i do 2 000 žitelja a danas ih ima svega 5 ili 6 stotina, kako kaže jedan od žitelja, Mate Višić. Zatekao sam ga u njegovoj kući u Ljubitovici iako je davnih sedamdesetih odselio u Trogir u potrazi za lakšim životom. Tu je proveo radni vijek u brodogradilištu kao stolar. I pored toga nije napustio selo već je i nadalje obrađivao polja svojih predaka i na njima uzgajao, pored ostalog i češnjak. On i žena mu Šime, iako u poodmaklim godinama, rade na zemlji kao da nikad s nje nisu niti otišli. Mate govori: nekada je svaka obitelj sadila češnjak i uzgojila bi po 500 do 1000 REŠTA (vjenaca) na kojem bi se nalazilo, ranije 50 a sada 25 glavica, zdravog i ekološki čistog ploda. Kada sam malo proračunao došao sam do broja od preko 100 tisuća kilograma godišnje proizvodnje u cijelom selu.
U Dalmatinskoj zagori ima puno sela u kojima veoma dobro uspjeva ta povrtnica a nadam se i u drugim krajevima, samo za to treba stvoriti preduvjete. Zbog lošeg puta, nedostatka vode, slabe struje, bez telefona i bilo kakve komunikacije s urbalnim sredinama seljaci su poslije drugog svjetskog rata napuštali sela u potrazi za lakšim životom. Danas većina sela ima sve to izuzev vode koja je i najbitnija za egzistenciju, kaže Mate.
Kada bi netko vodio računa o mogućnostima koje pruža Zagora za proizvodnju ove povrtnice a i ostalog zdravog povrća, poduzeo bi mjere da se dovede voda i omogući težacima da uzgajaju one količine koje bi mogli, Hrvati bi imali dovoljno zdrave hrane za svoje potrebe, potrebe turizma a i dio bi se mogao izvoziti. Tada bi jeli i sopstveno proizvedeni češnjak, koji po kvaliteti i ukusu ne može nadomjestiti niti jedan iz svijeta.
Zar ne bi trebala lokalna uprava i samouprava voditi računa o tome što bi se moglo profitabilno proizvoditi na tom području, izraditi planove i prijedloge pa ih ponuditi Ministarstvu i Vladi kao bi zajednički iznašli način i mogućnost relizacije programa revitalizacije uzgoja češnjaka na ovim prostorima. Kada bi se uzgoj češnjaka podigao samo na razinu proizvodnje prije šezdesetak godina zadovolji li bi sve potrebe domaćeg tržišta. Osim toga, uzimajući u obzir da je „Šarac“ ušao u svijet kao zaštićeni proizvod, mogao bi postati i hrvatski brend i naći svoje mjesto i na trpezama EU. Mislim da je to jedini način na koji bi se daleko lakše rješavali problemi i Hrvati u buduće jeli svoj vlastiti češnjak a ne uvežen iz daleke Kine.
Autor: Tomislav Drezga
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autor