Sustav lokalne hrane presudan za mala gospodarstva!

Izgradnja i razvoj mreže lokalne hrane i kratkih lanaca opskrbe, u vremenu kada su mali poljoprivredni proizvođači sve više izloženi konkurenciji, mogu biti od presudnog značaja za njihov opstanak. To naročito vrijedi za hrvatske poljoprivrednike, čiji je stupanj udruženosti i zajedničkog nastupa na tržištu vrlo nizak, bez obzira o kojem sektoru hrane se radi.

Uvidjevši značaj proizvodnje lokalne hrane, o kojem je bilo više riječi u prošlom članku, Europska komisija je u travnju 2012. organizirala veliku konferenciju o lokalnoj poljoprivredi i kratkim lancima opkrbe hranom. Konferencija je organizirana na zajedničku inicijativu Daciana Ciolosa, komesara za poljoprivredu i ruralni razvoj, i Johna Dallia, komesara za zdravstvenu i potrošačku politiku EU. Neki zaključci s konferencije ugrađeni su u reformu Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) za razdoblje nakon 2013. Predloženo je nekoliko mjera koje se direktno odnose na ovo područje.

Organizacija lanaca hrane

Novi prioriteti ruralnog razvoja promoviraju organizaciju lanaca hrane s posebnim naglaskom na razvoj tržišta hrane i kratkih lanaca opskrbe. Propis koji u Hrvatskoj regulira ovo područje je Pravilnik o prodaji vlastitih poljoprivrednih proizvoda proizvedenih na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Važno je naglasiti da se svi proizvođači koji se bave tom vrstom prodaje, moraju pridržavati propisa koji reguliraju označavanje, ispravnost i higijenu hrane koju prodaju, a nisu regulirani ovim pravilnikom.

Osim prodaje na vlastitom OPG-u, ostali oblici kojima je dozvoljena izravna prodaja su štandovi i klupe na tržnicama na malo, štandovi i klupe izvan tržnica na malo, štandovi i klupe unutar trgovačkih centara, ustanova, prigodna prodaja na sajmovima, izložbama, prodaja putem automata, pokretna prodaja i dostava do potrošača, prodaja na daljinu (putem - interneta, telefona, kataloga, TV prodaja, radio oglas), prodaja na vlastitom prodajnom kiosku OPG-a.

Prodaja institucijama

Navedeni načini izravne prodaje predstavljaju samo dio mogućnosti koji se nudi proizvođačima hrane putem kratkih lanaca opskrbe. Ostali oblici plasmana vlastitih proizvoda su prodaja institucijama koje imaju organiziranu prehranu ili prodaju hrane (domovi umirovljenika, sindikati), prodaja javnim ustanovama (škole, vrtići, bolnice) putem javnih natječaja, prodaja turističko-ugostiteljskim subjektima (hoteli, restorani), prodaja trgovačkim lancima koji imaju posebno označeni kutak "Lokalna hrana", prodaja putem maloprodajne mreže koju organiziraju udruženi proizvođači hrane (sve prisutniji oblik u Italiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji, ali postaje popularan i u drugim zemljama EU), prodaja putem Interneta većeg broja udruženih proizvođača različitih prehrambenih proizvoda

Lista ovime ne bi trebala biti zaključena, već bi proizvođači inovativnim pristupom i promišljanjem trebali kreirati nove kratke kanale prodaje koji će im omogućiti zadržavanje većeg udjela u novostvorenoj vrijednosti njihovih proizvoda.

Prodaja uz minimalan broj posrednika

Dva su osnovna oblika kratkih lanaca opskrbe koje karakterizira slijedeće:

• direktan odnos proizvođača i potrošača
• posredan odnos proizvođača i potrošača putem minimalnog broja posrednika (posrednik je često organiziran i ustrojen od samih proizvođača ili od proizvođača i potrošača zajedno)

Certificirani "proizvodi hrvatskog seljaka", projekt kojeg provodi Udruga hrvatskih tržnica, dobar je primjer direktnog odnosa proizvođača i potrošača. Potrošači širom Hrvatske imaju mogućnost s povjerenjem kupovati lokalno proizvedenu hranu. Proizvođači ostvaruju direktan odnos s kupcem, nudeći mu svjež proizvod s poznatim porijeklom.

Nacionalna konfederacija talijanskih poljoprivrednika "Coldretti" organizira sustav maloprodajnih mjesta širom Italije pod nazivom "Campagna Amica". Kroz prodajne jedinice, kojih je svakim danom sve više i više, proizvođači iz svih krajeva Italije plasiraju svoje primarne poljoprivredne i ostale prehrambene proizvode. Iako nemaju direktan odnos s kupcima, prodaja je organizirana kroz maloprodajnu mrežu koja dodanu vrijednost vraća samim proizvođačima i na taj način doprinosi razvoju sustava lokalne hrane. Također razmišljaju o mogućnosti otvaranja prodajnih mjesta izvan Italjije.

Troškovi i ljudski angažman

Bilo koji gore spomenuti oblik proizvođač izabere, mora se suočiti s utvrđivanjem potrebnih sredstava (resursa) i troškova nužnih za nesmetano odvijanje prodaje. Resursi mogu biti materijalni, financijski i ljudski. Materijalni resursi su objekti, oprema, strojevi, prijevozna sredsta i slično, nužni za obavljanje procesa od mjesta proizvodnje do mjesta prodaje. Ukoliko proizvođač ne posjeduje materijalne resurse, suočen je s novčanim ulaganjima ovisno o njegovoj financijskoj sposobnosti.

Također je potrebna dobra procjena ljudskog angažmana. Da li je postojeći broj članova poljoprivrednog gospodarstva dovoljan za obavljanje prodaje putem izabranog kanala ili treba zaposliti dodatno osoblje? Ukoliko je potrebno novo zapošljavanje, dolazi do dodatnog troška koji treba ukalkulirati u procesu donošenja odluke o izboru prodajnog kanala. Da bi proizvod došao do prodajnog odredišta, pojavljuju se troškovi distribucije (prijevoz, najam prostora, skladištenje, manipulacija i sl.). Osim tih troškova, ovisno o proizvodu i odabranom nastupu na tržištu od strane proizvođača, mogu se pojaviti i troškovi marketinga (promocija, reklama, pakiranje, certificiranje i sl.) i administrativni troškovi (dozvole, uvjerenja i sl.).

Prijenos znanja i informacija

Osim neophodnih sredstava, za kvalitetnu primjenu sustava lokalne hrane i kratkih lanaca opskrbe, potrebni su određena znanja i vještine. Od sudionika se zahtijevaju specifična znanja o prodaji, distribuciji, marketingu, organizaciji, poduzetništvu, vođenju poslovnih knjiga, ali i dobre komunikacijske i prezentacijske vještine. Za usvajanje znanja i vještina od strane proizvođača zainteresiranih za proizvodnju lokalne hrane i prodaju iste putem kratkih lanaca opskrbe, nužno je započeti provoditi prijenos znanja i informacija putem pojedinačnih i grupnih edukacija i savjetovanja, bilo od strane javnih ili privatnih savjetodavnih službi.

Mjera 1 i 2 programa ruralnog razvoja

Takav pristup je i u duhu nove politike ruralnog razvoja EU za razdoblje 2014. - 2020. Mjera 1 i Mjera 2 iz programa ruralnog razvoja direktno potiču i financiraju spomenute aktivnosti. Pravilan izbor kanala i udruživanje mogu značajno smanjiti potrebu za resursima i sniziti troškove plasmana.

Hrvatskim proizvođačima ulaskom u EU otvorile su se nove mogućnosti, koje dosada nisu imali priliku koristiti. Na početku spomenuta konferencija iznjedrila je mjere ruralnog razvoja koje se posebno odnose na mala gospodarstva i kratke lance opskrbe, a to su:

a) Investicije i lokalna infrastruktura

• investicija u fizičku imovinu gospodarstva
• osnovne usluge i obnova sela

b) Razvoj gospodarstva i poslovanja

• početna pomoć za pokretanje poslovanja za mlade poljoprivrednike i nepoljoprivredne djelatnosti u ruralnom području
• godišnja plaćanja za male poljoprivrednike koji prenesu svoja gospodarstva

c) Razvoj vještina i programa i unapređenje kvalitete

• prijenos znanja i aktivnosti informiranja
• savjetodavne službe i službe za upravljanje i pomoć poljoprivrednim gospodarstvima
• programi kvalitete za poljoprivredne proizvode i hranu

d) Suradnja različitih partnera

• mali sudionici koji zajednički koriste objekte i resurse
• promotivne aktivnosti koje se odnose na kratke lance opskrbe i lokalna tržišta
• uspostavljanje skupina proizvođača

e) Lokalne strategije (LEADER)

Mogućnosti su pred nama. Hoćemo li ih iskoristiti i usmjeriti na pravi put, ovisi isključivo o nama samima. Za to je potreban jedinstven pristup svih učesnika sustava lokalne hrane. Udruživanjem i umrežavanjem postižemo bolje rezultate. Jer čovjek je društveno, a ne individualno biće.

Foto: depositphotos.com