Josip je zanat preuzeo od svog oca, no ne želi da isto učine njegova djeca. Ipak, vjeruje u budućnost ovog posla, sve dok će biti, kako sam kaže, matematike.
Jakšićem gotovo svakodnevno odjekuju zvuci udaranja čekića o metal. Ne, oni ne dolaze iz autolimarske radionice ili tvornice kovanih ograda.
Njih stvara čovjek koji od svoje 13 godine radi posao prošlosti, reći će mnogi u pozitivnom smislu. Josip Čavajda ručno proizvodi motike, rovice, krampove i drugi poljoprivredni alat.
"Puno se radi jer je posao zahtjevan, no ide dobro. Na velikim vrućinama od 38 Celzijevih stupnjeva, temperatura uz kovačku vatru penje se i do 55 stupnjeva", kaže 36-godišnji Josip.
Čavajda motike izrađuje od starih diskova tanjurača, a prodaje ih već od 60 kuna.
"Prvo ih izrežem, otkujem. Kad se motika istanji, sabije se. Možete ju samo izbrusiti, ali tada u njoj nije povezana struktura kao kad se otkuje pa bude tanka. Zatim se zakali kako bi bila tvrda i kvalitetna. Potom s alatom za probijanje napravim ušicu, zavarim i motika je gotova".
Naš sugovornik priznaje da mu je u planu ostvariti suradnju s osnovnim školama i organizirati posjete učenika kako bi se što više djece upoznalo s već pomalo zaboravljenim zanatom.
"Ručna motika ima dušu i kvalitetu. Industrijske motike su zapravo nedovršeni proizvodi. Primijetim to jer ih mnogi kupuju u trgovačkim centrima i tada meni donose na kovanje".
Josip je zanat preuzeo od svog oca, no ne želi da isto učine njegova djeca. Ipak, vjeruje u budućnost ovog posla, sve dok će biti, kako sam kaže, matematike.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica