Limun za 0,80 eura po komadu, jaje za 0,30 eura po komadu, kilogram trešanja za 7 eura, mrkva za 2,5 eura, pastrva za 12 eura. Da ne zaboravim, pola kilograma jagoda je i do 4 eura.
Tri limuna 27 kuna. Cijena prava sitnica, a mjesto radnje tržnica u Oberstaufenu, mjestu u Njemačkoj na samom ulazu u Alpe. Početnu naivnu sreću da sam našao limun po cijeni od 0,80 eura, koliko je netko napisao rukom na komadu kartonske kutije, za prvu ruku su rasplinule riječi prodavačice kroz koje sam nekako prepoznao skup slova "cvaj".
Dok sam u njene ruke predavao novčanicu od 5 eura, kroz glavu vrtim stih ajnc, cvaj, policaj ... i u ruci grubo vagao kako u ta tri limuna nema niti pola kilograma, još sam se nadao kako se radi o nekoj pogrešci te kako nisam kao naivan turist uletio u neku trapulu. Ta moja nadanja definitivno je odnio u nepovrat ostatak od 2 eura i 60 centa. Čestitao sam sebi na dobro učinjenom poslu i dok pišem ovaj tekst nadam se da ću od ovih limuna napraviti stvarno dobru limunadu.
I onda malo vrtim film u glavi i kažem sebi pa što se čudiš. Ovo je turističko mjesto od nekih 2.000 stanovnika, sve sami hoteli, tu Nijemci iz zagušljivih gradova dolaze čistiti pluća i ta cijena je za njih stvarno prava sitnica. Plaća on toliko i kod nas na Jadranu. Ipak postoji nekoliko razlika. I za stanovnika Oberstaufena to nije velika cijena, dok ja kao stanovnik Dalmacije dobro na svom džepu osjetim turizam kroz skuplje cijene svega i svačega u sezoni, a koje se rijetko vrate na staro na zimu.
Još sam sretan što živim na kopnu, a ne na otoku gdje je deračina na cijenama stvar folklora. Ovdje u Oberstaufenu sam upoznao dovoljno naših ljudi koji rade u hotelima za minimalac koji je veći od 1.000 eura. Jeste cijena sobe i stanova su skupa, ali kao kontra tome prođe mi kroz glavu da znam ljude koje rade u svjetskim informatičkim tvrtkama u Zagrebu za plaću manju od 1.000 eura, a stanarine nisu baš malene. Bit priče jest da potrošač ima para i na tome počiva cijeli sustav.
Najvažnija razlika jest da kada kupac ima para, onda njemački seljak sa zadovoljstvom dolazi na tržnicu jer zna da taj dan neće stvarati gubitke i pola dana vrtjeti kroz glavu misao - bitno da pokrijem troškove, a moje vrijeme nije bitno. Nijemac može prodavati limun za 0,80 eura po komadu, jaje za 0,30 eura po komadu, kilogram trešanja za 7 eura, mrkvu za 2,5 eura, pastrvu za 12 eura. Da ne zaboravim, pola kilograma jagoda je i do 4 eura. U Zagrebu kod Glavnog kolodvora su bile manje od 2 eura. Po većoj cijeni u Oberstaufenu ljudi plaćaju kilogram krumpira.
Eto njemački seljak ima kao prvog partnera potrošača koji prima pristojnu plaću i može kupovati njegove proizvode po super cijeni. Na njihovoj strani su i troškovi, a i odnos države prema njima. Litra benzina na pumpama je ispod 9 kuna, gorivo je jeftinije nego kod nas. Onda ne treba biti veliki genijalac da bi se shvatilo kako tamo aparat manje guši poduzetnika nego u Hrvatskoj. Na štandovima ima svega i svačega i dobar dio toga je kupljen radi popunjavanja asortimana.
Naš OPG-ovac o tome može sanjati. Nemaš u ARKOD-u, ne možeš imati ni na štandu. Možeš, ali moraš biti trgovačko društvo, pa moraš uvesti i fiskalnu blagajnu. Kod Nijemaca očigledno nema fiskalne blagajne jer ja nisam dobio račun za svoj limun. Nisam vidio ni da ga izdaju drugim kupcima, pa čak ga nisam dobio ni kad sam u kafiću naručio kavu. Sve je nekako fleksibilnije. Eto u malim seoskim trgovinama jaja držu pored kase, ne u frižideru.
Za takve stvari kod nas se ne sječe baš ruka, ali se sječe bankovni račun ekstremnim kaznama koje stoje iza pravila koji kao da su pisani da guše poduzetništvo, a ne da ga njeguju, razvijaju i jačaju. Sviđa mi se sve to što vidim, razumijem zašto ljudi iz Hrvatske odlaze ovdje raditi. Nije im se dalo slušati priču velikih gazdi kako nitko kod nas ne želi raditi dok nude mizerne, neredovite plaće i još traže da tu mizeriju troše kod njih.
Foto: Ante Vidović
Fotoprilog
Tagovi
Autor