Vašar u mom selu

Na pravom kirvaju nema mjesta za stres i odličan je za sve koji imaju povišeni krvni tlak. Zato volim ovo doba godine kada se diljem Lijepe naše održavaju razne seoske manifestacije. To je svakako odlična prilika da se malo zabavimo, ali i pogledamo čime se sve naši susjedi bave kada su traktori i motike na zasluženom odmoru. Ja osobno obožavam nazive koji ti hepeninzi imaju jer oni koji ih smišljaju zbilja znaju biti nadareni pa se onda nađu svakakve manifestacije, od Selendrovačkog ljeta do Memorijala dede Đure i to sve naravno začinjeno sa riječima poput tradicionalno, a održalo se već jednom - i to prošle godine.

Ako se nisi ufleko - ko da nisi ni bio

Iako strašno ne volim događaje iz generacije hoću internet, tak ja svake godine sa svojom ekipom odem u moju omiljenu selendru na dozu smijeha. Taj dan, od jutra srce mi tuče kao Milanoviću kad vidi ankete predizborne kampanje, a kad trebam krenuti - letim prema autu brže od Mesija.

Još nismo ni ušli u selo kako treba, a već čuješ kako trešti neka mjuza jer uvijek se nađe barem jedan baja (često i dva) koji dovuče hrpetinu zvučnika i napanji koliko god može misleći da je onda glavni frajer i da će baš u njegovom šatoru biti najviše gostiju na onim finim kobasicama koje kad zagrizeš pršte na sve strane, pa ako nisi ufleko majicu onda kao i da nisi bio na zabavi. Informacije radi, ja se svake godine uflekam iako uvijek kažem sljedeće godine neeema šanse neg idem na pljeske što ih brko pravi u onoj kampkućici jer tamo sam siguran. A najbolji su mi oni što sa strane prodaju prsluke po najnovijoj modi, još od Marije Bljuzge.

Peto mjesto u kuhanju čobanca

Kad smo napunili stomak lagano prema glavnoj pozornici i uopće ne smeta što dok stignemo tamo imamo blata i u gaćama jer naravno niš nije asfaltirano.

Tamo uvijek udaraju neki kudovci pomiješani sa visoko kvalitetnim ženskim pjevačkim skupinama (slovima: babe koje vrište, a to zovu pjevanjem), no iako je to često neslušljivo, oprostim ja to jer ipak su to sve vrijedne babe iz sela pa malo nek se i one razvesele. Kad smo kod baba, moram reći da Milica prodaje na svom štandu one velike šerpe za kuvanje koje voli zvati kotlićima. Prošle godine je oborila svoj osobni rekord kada je prodala jedan, i to meni jer mi trebalo za natjecanje u kuvanju čobanca. Nije da se hvalim, ali zauzeo sam korektno peto mjesto, iako bi zlobnici rekli da sam bio zadnji jer je bilo samo pet ekipa.

Sve u svemu, hrpetina raznog sadržaja od kojih mene zanima mimohod zaprega kad se sa kumom kladim koji će prvi pasti iz kočije radi poveće količine rakije od starih kaputa koja se dere na postajama. Za sve normalne ljude tu budu organizirane izložbe mačaka odjevene u najbolje staro ruvo i etno sajam gdje se svi bećari sela vole hvaliti sa svojim slaninama, kulenima, paprikom i najveće uzgojenim kupusom u selu. Odemo i tamo jer se foliramo da smo pravi kupci pa onda dobijemo od svega pomalo za konzumaciju prije kupovine, a naravno nikad ništ nismo kupili jer kao - ne sviđa nam se.

Ovo je večer za svađu i dramu

Kad već lagano pijanci počnu hrkat i padne mrak, onda uvijek drama u koji ćemo šator i lagano kreće svađa koji od nas ne cuga da nas onako vesele u rano zoru vozi kući. Kak se love nema, onda se angažiraju lokalni bendovi gdje u jednom šibaju cajke, a u drugom naravno tamburatori, a nemamo još tehnologiju zvjezdanih staza da možemo biti na dva mjesta u isto vrijeme pa onda malo vamo malo tamo. Baš nas briga, cuga u ruci, grizu komarci al ruke gore i u kolo pa sve dok ne poplavimo kao štrumfovi.

Ne treba ni reći da sutradan nakon što kod kuće napravim barem deset sanitarnih prekršaja, boli glava i još tri metra oko nje kao da mi bubnjar ima probu u glavurdi, al nek - jednom se živi. Ajd nemojte mi reći da vi nikad ne idete na ovakve fešte?

Foto: Perin bicikl