Nešto moramo i sami. Ne možemo očekivati da sve sada za nas napravi Europska unija. Nije sve u tome i da se pomogne u ulaganja i kupnju opreme. Važnije je osigurati mogućnosti i uvjete.
Kažu da kruške i jabuke ne idu zajedno. Ajde. To još realno i može zajedno. Ali oni OPG-ovi s mnogo zemlje, stoke, mehanizacije, koji su već i male tvrtke su jedna priča i njima treba jedan pristup.
Malim ljudima koji žive na selu i kao dopunsko zanimanje žele imati svoj ipak malo veći povrtnjak, cvjetnjak, štalu sa stokom treba pristupiti drugim putem i ne miješati ih s ovim drugima. Neki mi zamjeraju kako malo pišem kako treba samo vrhunska i suvremena mehanizacija, a onda zagovaram tri krmače na imanju. Upravo zato i zagovaram.
Ovo s traktorima od 360 konjskih snaga i 200 krava je gospodarstvo, tvrtka, poduzetništvo. A ovi drugi su ona ogromna većina koja živi na selu. I od toga posla si osiguravaju dodatni prihod, ili pak samo hranu za obitelj. Ili možda samo jedan član kućanstva živi od toga posla.
Toj većini treba danas ozbiljno pristupiti. Kao što smo vidjeli i država i Europska unija za ove velike ima svoju priču, stav i način funkcioniranja. To su OPG-ovi od kojih žive cijele obitelji i još imaju zaposlenih. No, uzmimo obitelj gdje je jedan član obitelji određene struke i koji nema šanse da s tom strukom radi u svom selu. Mora putovati. Onda se danas najčešće takva obitelj seli u neki stančić u gradu. A s njim ide i drugi član obitelji za koga najčešće nema posla, ili ne bar nekog kvalitetnog posla.
I kuća na selu ostaje prazna. A time i škola i vrtić, i silni kružni tokovi, i vodovodi i kanalizacije više nemaju smisla. U Njemačkoj je normalno da primjerice jedan član obitelji putuje na posao liječnika, profesora, inžinjera, a drugi ostaje na imanju. I dalje žive na selu. On se nužno ne mora seliti zbog posla u grad. Jer ovaj drugi dio obitelji ipak na imanju nešto radi i zaradi. Imaju pčelinjak, imaju proizvodnju povrća, ili pak cvijeća, u otvorenom ili zatvorenom sistemu, ili pak imaju perad, svinje, ili pak imaju voćnjak, ili makar i uzgajivačnicu pasa.
Vjerujem da vrijednost proizvedene hrane za obitelj i eventualne zarade od prodaje viška robe ipak premašuje 2.400 kuna plaće konobarice u kafiću, ili pak 2.800,00 kuna u trgovačkom lancu. Radi se dakako o neto iznosima osbnih primanja. O takvoj poljoprivredi koja je prihod i mjesečna plaća samo za jednog člana. Ili možda dio plaće. Drugi dio također možda odrađuje izvan svoga naselja.
Mjere ruralnog razvoja postoje i za mlade poljoprivrednike, i za mala gospodarstva, a može se naći i na drugim mjerama i podmjerama nešto. Ali to je ono, što se kaže jednokratno. Generalno tu trebaju nešto povući općine, županije i država. Nije dovoljno napraviti samo ceste, kanalizaciju i vrtić da bi se ostalo živjeti na selu. Općine ne mogu same, već sa svima zajedno. Omogućiti se mora svima da proizvedu, da određenu količinu smiju prodati na crno, ali sve veće i viškove da im se nekako preuzme. Zašto bi se u općinama pravili grbavi smatrajući da su njihove samo komunalne djelatnosti.
Pa zar ne bi bilo normalno da općina vodi brigu o mještanima, odnosno o poslovima kojima se mještani bave. Uz jadransku obalu o maslinarstvu, vinogradarstvu, voćarstvu i povrtlarstvu, te ribarstvu. A na kopnu pak o sasvim drugim stvarima. U općini imamo zaposlenih. Imamo, ali sve je to nešto komunalno, politički, upravljački, računovodstveno i slično. Zna li netko koliko se izdvaja uopće za lovačka društva? Da, tu će se organizirati i angažirati i općinska vlast jer je ona ta koja koristi i usluge toga istoga društva. Nogomet. Ne okuplja.
Uglavnom dovlače igrače sa strane i plaćaju ih novcima općine. Ima svijetlih primjera kada su u pitanju općine. One koje organiziraju svoje poljoprivrednike, organiziraju gospodarstvenike u poslovne zone i slično. No, malo ih je.
A oni koji već nešto i rade trebaju korak više, a trebaju i jedan program Tolušićeva ministarstva za takve, da ih nazovemo mještane, seljake ili poljoprivrednike. Svejedno. Ali nešto moramo i sami. Ne možemo očekivati da sve sada za nas napravi Europska unija. Nije sve u tome da se pomogne s ulaganjima i kupnjom opreme. Važnije je osigurati mogućnosti i uvjete. A i ako Ministarstvo još jače stisne uvoznike mesa, mlijeka, voća i otkrije kupcima što doista koriste kao hranu, okrenuti će se pila naopako, ali ovoga puta na stranu svim mogućim proizvodima proizvedenim na našem selu.
Foto: Dražen Krastanović
Tagovi
Autor
