Mala gospodarstva mogu apsorbirati nezaposlenost

Hrvatska neovisnost i dani ponosa pretvoreni su u hrvatsku ovisnost i siromaštvo na pragu. Ovisnost o hrani - uzgojenoj i proizvedenoj ovdje gdje živimo. U potrazi za prehrambenim suverenitetom ne snalazimo se baš najbolje. Izravna vrijednost deficita hrane prešla nam je milijardu dolara. Ilustracije radi, doručkujemo i gotovo ručamo uvoznu hranu. Jesmo li svjesni toga?

Neizravni utjecaj prehrambene ovisnosti, između ostalog, lako dokazujemo i na velikom broju nezaposlenih u našoj zemlji. U poljoprivredi, samo u stočarstvu, govedarstvu i svinjogojstvu, u razdoblju od osamostaljenja izgubili smo gotovo 150.000 radnih mjesta. I ne samo radnih mjesta, već ljudskih i obiteljskih sudbina. Stavimo nakratko u odnos broj od 380.000 nezaposlenih u Hrvatskoj i poljoprivredu. Imalo upućenom, jasno je da ukupna poljoprivredna djelatnost, ona primarna koja generira proizvodnju sirovina i na nju usko vezana prerađivačka i uslužna djelatnost, mogu uvelike apsorbirati veliki broj sada nezaposlenih u Hrvatskoj. Gotovo, i bez pretjerivanja, uzevši u obzir izravnu i neizravnu zaposlenost na temeljima poljoprivrede, možemo vrlo efikasno i uz relativno mala ulaganja riješiti nezaposlenost u nas.

Stoga, povećana odvajanja za nezaposlene i socijalne pomoći, a smanjenje sredstava za potpore poljoprivredi (stečenih prava poljoprivrednika) bez alternativnog okretanja proizvodnji, u našem slučaju poljoprivredi, i ulaganja upravo u nju, neće nas usmjeriti zajednici blagostanja, bogatstva duha i materije. „Gladna čovjeka treba naučiti pecati, a ne dati mu jesti ribu”.

Zaposlenost kroz poljoprivredu, primarno obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ujedno bi nas učinila i prehrambeno neovisnim, a onda i zdravijim, motiviranijim za budućnost, otpornijim na negativne utjecaje iz okoline, ali i na zajedništvo. Demografska i socijalna slika našeg prostora bila bi neusporedivo drugačija od današnje. Prostor bi oživio. Zajednica bi oživjela. Čovjek bi se osjetio vrijednim i dostojnim svog poziva, svoje sudbine. Neki hrvatski krajevi, danas napušteni, su Bogom dani upravo za život koji sa sobom nosi vrijednosti (Lika, Gorski kotar, dio Slavonije, središnja Istra, Banovina, Posavina, Moslavina).

Nikako ne bih želio ostaviti dojam čitatelju o poljoprivredi kao mjestu jedinog izlaza iz današnje krize, kroz povećanu zaposlenost i prehrambenu sigurnost. Ipak, osvrnimo se oko sebe i priznajmo. Dovoljno za početak novih iskri u zajednici.

Ostaje nam znati ili ne, htjeti ili ne...
Tko će prvi?

Izvor: Miroslav Kovač/Požeški.hr

Foto: depositphotos.com