Državna AgroBanka? Samo jedna nepotrebna socijalistička ideja

Termin AgroBanke u poljoprivrednoj javnosti provlači se duže od 15 godina. Koriste ga, ovi i oni, razni i brojni, svatko sa svojim ciljem. Egzistencijalnim ili političkim. Banka kao sinonim za novac očito je zgodna platforma za različite koncepte. Dovoljno sam star da se mogu sjetiti kako su posrnulu Gradsku banku pojedine strukture htjele obojati agro bojama. Bilo je različitih ideja. Svako malo čujemo za AgroBanku i danas, od predstavnika seljačkih udruga ili oporbenih političara. Čitamo o njoj u priopćenjima za javnost, a i slušamo sa saborske govornice.

U njima se koriste primjeri razvijenih ekonomija Austrije ili Njemačke za dokazivanje romantičnog etičnog suživota financijske institucije i njene okoline. Njima u mnogome zavidimo pa i taj dio njihove sreće želimo testirati na sebi. Tražimo neku genijalnu ideju, potez pera, koji će nas razriješiti nagomilanih problema. Ali loša je vijest da svijet nije crno-bijeli, a da takva rješenja, koliko ih god zazivali još uvijek nismo vidjeli.

Kopiranje dijela odgovora iz tuđe križaljke neće riješiti našu. Pogotovo kada je riječ u složenim ekonomskim sustavima. Već samo ove premise daju naznačiti probleme koncepta ideje AgroBanke.

Nedostaje li banaka?

Nisam još čuo agrarne kritičare na temu poslovanja banaka koji se odnosi na štednju pa ću se fokusirati onaj drugi koji se zove kreditiranje. Evo kako tu stvari stoje.

U RH danas djeluje 27 banaka plus središnja Hrvatska narodna banka. Ista između ostalog dirigira sa svih 27. Nakon katarze bankarskog sektora krajem devedesetih one su potpuno tržišno ustrojene i dokapitalizirane stranim novcem. Sektor je vrlo reguliran i HNB upravlja ziheraški želeći izbjeći reprize turbulencija. Sada se i EU politike dotiču iste regulacije, pa je time i situacija još kompleksnija.

Tu je prvi problem bilo kojeg novog koncepta pa i AgroBanke. Imamo jedna pravila za svih 27 banaka i nećemo praviti posebna za neku novu.

Ima li novaca?

Odlična je vijest da je cijena kapitala na povijesno najnižim razinama. Referentne kamate teže nuli, a EURIBOR je trenutno i negativan. Da, dobro ste pročitali. Negativan.

Primijetili ste ovih dana česte reklame u najskupljim TV terminima kako vas sve banke pozivaju da dođete u najbližu poslovnicu po kredit? Da ostvarite svoje ideje? U istima se može i primijetiti da su kamatne stope sve niže. Banke dakle imaju dovoljno novaca i žele ga plasirati. Istina je da u tim spotovima baš i nema poljoprivrednika.

S druge strane razine akumulirane štednje u bankama su na najvišim razinama. Bankari daju minimalne kamate na nove štedne uloge, jer očito pada prihod s osnove kredita.

Da rezimiramo, banke su prepune kuna i EUR-a, kamatne stope za zaduživanje nikada manje, a bankarski sektor stabilan i izrazito kompetitivan.

Čemu sada jedna nova banka? Agrobanka? Samo za poljoprivrednike? Još k tome u državnom vlasništvu?

Odgovor njenih zagovornika će glasiti - radi lakšeg pristupa novcu i konkurentnije poljoprivrede. Odlično. To želimo. Ali za to nam ne treba nova banka. Umjesto toga imamo 3 teme. Koje u niti jednom scenariju ne možemo izbjeći kod financiranja sektora.

Prva je visina kamatnih stopa koje nas čine manje konkurentnima u odnosu na ostatak Europe. Druga se zove kreditna sposobnost poljoprivrednika. Treća je perspektiva sektora, odnosno voljni moment banaka za ulaganje u poljoprivredu.

Visoke kamate na zaduživanje

Prvu će urediti tržište odnosno konkurencija među domaćim bankama. Dodatno će tome pridonijeti i ulazak u EURo zonu koja se najavljuje. Ako 3 banke nude kamatu od 5% nećete ići u četvrtu koja nudi novac za 7 ili 8%. Trošak poslovanja se manifestira u kamatama, pa nije realno očekivati da bi AgroBanka sama po sebi bila toliko konkurentnija da u startu nudi daleko niže kamatne stope? Na koncu, nude li HPB ili Croatia Banka puno bolje uvjete od ostalih samo zato što su državne ili domaće? Nude u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima i pod velikim pritiskom tržišta.

Kreditna sposobnost

Druga je kreditna sposobnost. Ako Vam danas niti jedna od 27 komercijalnih banaka neće dati manji kredit onda imate ozbiljan problem. To govori da vaši podaci koje ste ustupili banci na procjenu sugeriraju da nećete moći vratiti posuđeni novac. Ako 27 banaka kaže da nekome ne treba dati kredit, moramo li napraviti banku koja će to ipak napraviti? Banku koja će davati novac bez kriterija vraćanja? Pa takva banka bi propala prije nego bi direktor uspio pobjeći izvan države. To što imamo veliki broj proizvođača koji nisu kreditno sposobni, neće riješiti AgroBanka. Ovdje se dotičemo i nekih pitanja iz sfere socijalne politike, ali o njima drugom prilikom.

Ulaganje banaka u poljoprivredu

Primjetno je da sektor agrara iz pogleda bankara nije danas tako blještav kao neki drugi. Komparacije radi, na najvećem poljoprivrednom sajmu u Gudovcu, zadnjih 10 godina viđao sam štandove 3 banke i to lokalne podružnice odrade iz respekta prema sajmu. Ukupna površina njihovih štandova zajedno na najvećem agrarnom sajmu u državi manja je od štanda jednog distributera repromaterijala. Dakle interesa nema. A zašto?

Evo na tu temu jedan scenarij i pitanje.

Imate viška 10.000EUR-a i dali ste oglas da novac posuđujete na godinu dana uz kamatu od 10%. Jave Vam se na dvojica - Stipe i Jozo. I jedan i drugi žele 10.000EUR-a, ali vi nemate 20.000 pa morate izabrati između njih i odlučiti se za jednog. Pa ih pitate što će oni napraviti s tim novcem i čime se bave kako bi vi donijeli pametniju poslovnu odluku. I postigli da Vam se novac vrati.

Stipe kaže da živi na obali, a novac mu treba za adaptaciju 3 apartmana na otoku. Radi u pošti i bavi se iznajmljivanjem turistima već 15 godina. Javio se i Jozo. Živi s obitelji u malenom selu, radi poljoprivredu zadnjih 30 godina i želja mu je proširiti svinjac, pa kad to završi nabavio bi prasce za uzgoj.

Kome biste Vi dali novac? Stipi ili Jozi? Riskirate svojih 10.000 kao i onih 1.000 eventualne zarade?

U ovom primjeru krije se i odgovor te ocrtava problem poljoprivrede. Pa svi bi prije novce dali u turizam jer je sektor koji raste, koji je likvidan i već solidno ustrojen. Stipe već danas manje-više zna koliko će prihodovati u 2018-toj. Rizici postoje, ali ni približno ne bodu oči kao u drugom slučaju. Čovjek i radi u državnoj firmi pa zajmodavac može biti 99,98% siguran da će ako sezona podbaci imati 12 plaća iz kojih će vratiti posuđeno.

A kod Joze iz ove priče prihod je teže predvidiv. Rizik da će u godini dana nešto poći po zlu je puno veći. Može doći neka bolest u proizvodnji. Pitanje je kako će se kretati cijene stočne hrane pa i finalnog proizvoda na kraju ciklusa? Ove godine mu istječe najam 16 hektara državne zemlje i danas ne zna kako će proći. Mora zajmodavcu objasniti da je i bratova zemlja ustvari kao njegova, a da je na bratovu ženu pisao radi većih poticaja itd. itd.

Trebamo li osnovati banku koja će bez obzira na sve forsirati novac prema Jozi? Koja će riskirati sav svoj portfelj? U ovom načinu rješavanja problema sektora AgroBanka nije prirodno rješenje. Kako natjerati banku da mora financirati samo jedan sektor. U prirodi kapitala je da se on teži oplodi. Pa i diverzificirati radi sigurnosti. Pravila HNB-a su takva da niti ta imaginarna banka nema mogućnosti drugačijeg djelovanja od ostalih 27. Nameće se pitanje - čemu onda?

Pošto je tema financiranja poljoprivredne i dalje tu pravo je pitanje sljedeće: Što treba napraviti da banke više novca usmjere u agrar?

1. Osigurati stabilnost unutar sektora

Nisu poželjni scenariji da država prvo stimulira, a onda okrene leđa. Kao u slučajevima investicija u mljekarstvu. Ako neće država, naravno da neće niti banka. Ne bi ni ja.

2. Osigurati kontinuitet pravila

Bankari moraju kreirati svoje proizvode koji se baziraju na potrebama. Ako se potrebe neprestano mijenjaju onda smo uvijek u fazi čekanja na rješenja. U Ruralnom razvoju smo imali puno takvih primjera.

3. Lobirati za povećanje jamstvenih fondova

Uvijek će poljoprivreda nositi dio specifičnih rizika. Bit će i projekata koje će tržište odbaciti ili okolnosti ugasiti. Jamstveni fondovi smanjuju rizike i olakšavaju odluke financijerima.

4. Inzistirati na osiguranjima proizvodnje

Osigurana proizvodnja znači i osiguran prihod. Prihod znači i novac koji služi otplati kredita, a to je onome tko ga posuđuje iznimno važno.

5. Tražiti manje rezervacije za kredite u gospodarstvo

Nacionalni je interes ulaganje u sadašnju i buduću proizvodu dodanu vrijednost. Treba tražiti od politike i Narodne banke takve mehanizme koji će povećati ukupni udio plasmana banaka u poslovne projekte, u odnosu na privatnu potrošnju i mini investicije (automobili, nekretnine). Kroz mjere obveznih rezervacija kod plasmana ili druge.

6. Ojačati veze među dionicima tržišta

Bolje povezati primarne proizvođače s prerađivačima. Proizvođače međusobno. Tada se interesi zbrajaju. Pozicija jača.

7. Re-definirati poljoprivrednika

U registru od ukupno 170.000 upisanih poljoprivrednih gospodarstava ima svega. Kriteriji, odnosno zahtjevi za upis su relativno niski. To je onda zajednički nazivnik i za najboljeg/najvećeg i najmanjeg/najslabijeg. Profitabilnog i blokiranog. Svi su poljoprivrednici. Onaj koji živi od poljoprivrede i onaj kojemu je to razbibriga. Zato će svaka banka uvijek gledati samo financijske izvještaje kako god da se netko zvao. Kada bi u registru imali 30.000 ili 40.000 tržišno zdravih subjekata, vjerujem da bi sve banke u RH imale vlastite odjele za poljoprivredu.

Osobno znam proizvođače koji se danas vrlo povoljno zadužuju. Ostvaruju uvjete za leasing i kreditne aranžmana kakve su mogli samo sanjati prije 15 godina.

Sukus teme - ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu. Poljoprivreda treba sama napraviti korake prema boljoj budućnosti, a od politike tražiti intervencije u regulaciji pravila.

Tu je dobar put pokazao saborski zastupnik Goran Aleksić. Svi znaju prepoznati problem, ali on je pokazao kako ponuditi realna rješenja. Raditi ustrajno uz uvjet da materiju poznaješ barem jednako dobro kao kontra strana. Što često nije slučaj kod dežurnih kritičara/političara.

Širiti teoriju zavjere da će veliki pojesti male zato što nema AgroBanke nije baš promišljeno, a niti realno. Doduše, metoda je dobra jer se psiholozi slažu da strah prodaje bolje od seksa.

U 27 godina našeg post-socijalizma, demokracije i kapitalizma tražiti od države da osnuje Banku nije u duhu vremena, a niti dovoljno konstruktivno u odnosu na potrebe i značaj teme financiranja poljoprivrede.