Samostalno svaštarenje nije dobar put za smilje

Otkupna cijena kilograma smilja zelene mase ove godine se kretala od 12 do 14 kuna, a u nekim slučajevima i do 18 kuna. Na jednom hektaru na punom rodu ima 12 i više tona zelene mase. To je 144.000 kuna prihoda po minimalnoj cijeni od 12 kuna po kilogramu, a 216.000 kuna ako govorimo o maksimalnoj cijeni od 18 kuna.

Na drugoj strani ovih primamljivih brojki su troškovi ulaganja. Glavni trošak je priprema zemljišta i ona se kreće od 2,5 do 7 kuna po metru četvornome. Sve ovisi o stanju na terenu, ima li puno šumskog rastlinja i stabala, živog kamena i drugi faktori.

Smilje nud potencijal za razvoj

Cijena sadnice kreće se od 70 do 80 lipa, a po jednom hektaru treba 30.000 sadnica. Ostalo je ljudski rad. Ukratko, za zaraditi 144 tisuće kuna u trećoj godini, kada nasad dolazi na puni rod, treba uložiti maksimalno 94.000 kuna i svoj rad. Cijela investicija praktično isplaćena i u ostalim godinama treba ubirati vrhnje. Dodajmo još da smilje ne trpi gnojidbu i navodnjavanje, što je samo dodatan plus u cijeloj kalkulaciji.

Priča o smilju se kroz javnost provlači godinama, istina više kroz stranice crne kronike, nego kroz gospodarske rubrike s obzirom na potencijal koji pruža za razvoj. Jadranska obala je zapuštena, nekadašnji pašnjaci, koji se u katastrima još uvijek tako vode, odavno su zarasli u neprohodnu makiju. Tamo više ni ovca nema što raditi, a kamoli čovjek. Onda se postavlja pitanje zašto vlasnici zemlje ne krenu u posao sa smiljem?

Problem koji koči

Brojke koju kratka financijska analiza pokazuje na početku teksta su odlične, ali postoji drugi par cipela u cijeloj priči. Smilje možemo slobodno nazvati industrijskom kulturom. Ona se mora prodati prerađivaču koji je prodaje dalje ili sam u svojim destilerijama pretvara u ulje koje se prodaje farmaceutskoj industriji.

Na ovom koraku nastaju problemi koji već godinama koče našu poljoprivredu. Neke se nađe tisuću proizvođača smilja, oni će svi ići sami kod otkupljivača, sami pregovarati, sami pristajati na nižu otkupnu cijenu koja se stavi pred njih, sami kupovati opremu i sami sanjati o nekoj mini destileriji kojom će sami prerađivati svoj urod i onda ga sami prodavati Nijemcima i sami stavljati eure u svoj džep.

Svaštarenje je postalo neka vrsta eskapizma

Ključna riječ je sami. Domaći seljak, OPG-ovac, nazovi kako god već, bježi od svih oblika udruživanja kao vrag od tamjana. Uz more su već našli svoj način funkcioniranja svaštarenjem. Proizvode se većinom prehrambeni proizvodi koji se zatim, kroz razne kanale, prodaju samostalno uz punu vjeru u ljeto i dubok džep naših turista. Smokve, mendule, trešnja, salata, rajčica, maslinova ulja već po nekoj inerciji nađu svoj put do tržište, što potvrđuje praksa. Proizvedu se manje količine, ali se prodaju po većoj cijeni uz marketinšku priču kako je domaće uvijek domaće i samim time bolje. Marketing za lokalce, a i za strane koji žele probati nešto domaće i otići kući s litrom domaće rakije ili ulja.

I gdje je u toj kombinaciji svaštarenja smilje. Ne možeš kilogram smilja prodati na štandu turistkinjama iz Francuske, Italije, Njemačke. Šteta jer ima tako dobru cijenu. Smilje zahtijeva drugačiji pristup, ono traži stavljanje svih količina i troškova na jedan kup i zajednički pristup prema potrošaču. Ukratko traži udruživanje, a tu cijela priča pada u vodu. Kako će Krešo dobiti istu cijenu za smlije kao ja, a moje vino i ulje je bolje od njegovoga?

Smilje će procvjetati udruživanjem

Što će Mate gledati u moju zemlju kako ja radim, kad sam ja pametniji od njega? Zašto ću ja skupa s njima kupovati traktor, tko će gledati kako i tko s njim radi? Ovo je dio pitanja koja odmah iskrsnu i cijela priča o udruživanju gubi smisao, a s time i neka svijetla perspektiva o dobroj financijskoj injekciji za naše OPG-ovce. Dok god je glavna strategija malog OPG-ovca samostalno svaštarenje, nema iskoraka prema profitabilnim kulturama za kojima vape zapušteni pašnjaci. Smilje će se i dalje najviše spominjati kao razlog sukoba berača samoniklog bilja.