Nakon što su mu niske temperature uništile ruže, agronom Klapirić je krenuo u novi, šesti poduzetnički projekt u kojem vidi budućnost - proizvodnju povrća (raštike, mlade kapule, krumpira, salate, mrkve, začinskog bilja), također u obnovljenu stakleniku.
O iskonskoj ljepoti i mirisu ruža nije mogao odoljeti ni veliki pjesnik Tin Ujević: "Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće. One su kao svježi bljesak svjetlosti u bistrom zdencu“. Ali mnogi odnedavno ne uživaju u ljepoti bivšeg ružičnjaka Tea Klapirića u Vinjanima Donjim Donjih kod Imotskog.
U njegovu stakleniku ne mogu vidjeti ni jednu ružu, kraljicu cvijeća, ne mogu ih mirisati niti im se diviti kao nekoć, tijekom proteklih 10-ak godina. Jer neočekivana elementarna nepogoda - praćena niskim temperaturama i do 20 stupnjeva Celzijevih ispod ništice u tom kraju, hladnim olujnim burama te snijegom i mrazom, gotovo je zbrisala staklenik pa su u njemu sve ruže promrznule.
"U ružičnjaku smo uzgajali 30-ak vrsta ruža različitih boja, a sadnice smo uvozili iz Nizozemske i one su bile tipske. Svakih 12 mjeseci obvezno smo mijenjali dio ruža i tako obnavljali ružičnjak. Naime, vijek njihove isplativosti je pet godina, a poslije toga ih je trebalo zamijeniti. Ja sam tako činio redovito svake godine. Nakon svake obnove, moralo je ostati 6.000 njihovih sadnica u stakleniku.
Inače, svaka je sadnica tijekom kalendarske godine u prosjeku davala od 20 do 50 ruža, odnosno ukupno između 120.000 i oko 300.000 pupova - cvjetova, ovisno o uvjetima proizvodnje. Prodaja domaćih ruža je na tržištu zadnjih godina bila lošija u odnosu na početak proizvodnje te im je cijena bila niska u odnosu na uložena sredstva i rad.
Sami smo pravili aranžmane, bukete, za što smo morali otvoriti cvjećarnicu ili vrtni centar. Odlučili smo se na vrtni centar u blizini staklenika. Kroz djelatnost spomenutog centra dobili smo pravo na pravljenje aranžmana i buketa, opremanje košara s ružama te prodavati svoj proizvod. Godišnje smo oko 80% proizvedenih ruža prodavali u Imotskom, a 20% u Splitu, Kaštelima, Trogiru, Zagrebu", gotovo će nostalgično Teo Klapirić.
Ističe kako je katkada tijekom godine sa svake sadnice znao ubrati u prosjeku po 20 ili 50 pupova, što je ukupno više od 150.000 ruža. Tržišni višak Teovih ruža je otkupljivala tvrtka Konzum, osobito tijekom ljeta kada ih je bilo najviše. A svi koji bi posjetili njegov staklenik s ružama, svaki put bi se oduševili njegovom urednošću, ljepotom, mirisom, ambijentom i kompletnim izgledom.
"Nikada nismo imali slobodnog vremena zato što smo ruže brali i subotom, i nedjeljom, svetkom i petkom. Nismo imali ni godišnjeg odmora jer je ruže trebalo obrezivati zimi, zaštititi ih, njegovati, a brati ih tijekom proljeća, ljeta, u jesen, sve do Božića i Nove godine. To je uglavnom bio cjelogodišnji obiteljski posao", kaže Klapirić.
Priznaje kako se svaki put radovao dok su se otvarali pupoljci njegovih ruža uoči uskršnjih blagdana, baš kao i berbi tog popularnog cvijeća. I to je ono što je njemu i njegovim zaposlenicima uvijek davalo dodatni motiv za rad, jer su to bili plodovi zajedničkog posla i obiteljskog ulaganja. Klapirić naglašava kako bi mu bilo najteže kada ruže ne bi pupale i cvjetale u stakleniku, baš kao danas kada ne rastu u tom objektu. Voli reći kako su mu ruže uvijek bile najljepše, najdraže, baš kao i staklenik u kojemu danas proizvodi povrće.
"Svaki dan smo mirisali ruže nakon što bi se otvorile, imale su intenzivan miris, ali koje tada više ne bi bile za prodaju. Obično smo ih brali za tržište kada su propupale. Bili smo zadovoljni proizvodnjom i prodajom ruža iz našeg staklenika, dakako i prihodom koji su nam donosile. Svaka mi je berba ruža činila posebno zadovoljstvo, makar bi me mnoge i ubole. Ali to su bili slatki ubodi koji bi se brzo zaboravili. Moja je obitelj godinama živjela isključivo od ruža, nastojala je osigurati sredstva za pristojan život. Drago mi je što smo već prvih godina od proizvodnje i prodaje ruža vratili kredit, isplatili staklenik“, ističe Teo Klapirić, ujedno ukazujući i na neke probleme:
"Nisam mogao dobiti nikakav kredit za staklenik i uzgoj ruža, jer je taj proizvod tada u Hrvatskoj bio nepoznanica. Inače, staklenik ni jedna banka neće uzeti za hipoteku računajući kako je riječ o pokretnu objektu, bez obzira na to što vlasnik za njega mora imati lokacijsku i građevinsku dozvolu. Trebalo mi je pola godine da bih izgradio svoj staklenik koji me je stajao oko 600.000 - 700.000 kuna. Nešto više od 500.000 kuna odnosi na staklenik te oko 200.000 kuna je uloženo na sadnice ruža, opremu, navodnjavanje, zaštitu. Dakle, što se tiče staklenika i ruža, država me nije poduprla ni jednom kunom, baš kao ni Splitsko-dalmatinska županija i Grad Imotski na čijem je području taj moj objekt i obrt".
Ruže se moraju redovito obrezivati, urediti kako je to baš svake godine činio Klapirić sa svojim zaposlenicima u siječnju kada su one u fazi mirovanja. Nakon Korizme uoči Uskrsa, krenuli bi u prvu berbu ruža u stakleniku, posebice na Cvjetnicu, koje bi se brzo dostavile na tržište. Zatim su ruže brali svakog dana, čak i tijekom noći pod reflektorima te cijele kalendarske godine - sve do Božića i Nove godine, i to im je bio svakodnevni posao. Upućeni pričaju kako bi ruže u Klapirićevu stakleniku tijekom svake sezone prije propupale zahvaljujući grijanju, nego one na otvorenome.
"Ružama je potrebna prirodna svjetlost ili nekakva umjetna rasvjeta, uz optimalnu temperaturu i ugođaj, kako bi one mogle brže krenuti. Eto, ja sam gotovo 30 godina poduzetnik, nikad nisam imao godišnji odmor niti ikakvo slobodno radno vrijeme, nego sam cijele dane bio angažiran na projektima. Svoj posao nikada nisam radio manje od 15 sati dnevno. Činio sam to uvijek prema zahtjevima radnog mjesta. Unatoč svemu, zadovoljan sam i sretan što sa svojom obitelji uspio i u proizvodnji povrća u stakleniku, okrenuvši se tržištu. Poljoprivredni proizvod stavljam u aranžman te ga prodajem", tvrdi Teo Klapirić.
A prije uzgoja ruža Klapirić je s obitelji imao farmu krava baveći se i proizvodnjom mlijeka s ocem Pavom koji je sinu bio uzorom u poduzetništvu te farmu tova junadi u dva turnusa. Također je proizvodio i stočnu hranu, a podigao je i je farmu od 150 ovaca, uzgajajući janjce. Tako se Teo do sada okušao na šest zahtjevnih projekata poljoprivrednoj proizvodnji ne računajući one koje je osmislio u sklopu BPZ Imoćanka poput najnovije proizvodnje janjaca, raštike najavivši i uzgoj smilja.
Nakon uzgoja ruža, agronom Klapirić je krenuo u novi, šesti poduzetnički projekt u čemu vidi budućnost - proizvodnju povrća (raštike, mlade kapule, krumpira, salate, mrkve, začinskog bilja), također u obnovljenu stakleniku korisne površine od 1.100 metara četvornih, kapaciteta od 6.000 sadnica ruža. No, uzgoj ruža mu je u nezaboravnoj uspomeni i kao jedan od zahtjevnih, poduzetničkih projekata. O Teovu ružičnjaku, koji je zbrisan u vihoru elementarne nepogode, dugo će se sjećati i oni koji su kupovali Teove ruže.
Tagovi
Đuro Japaric
prije 1 tjedan
Gospođo Majo ne brinite se , pune su akumulacije vode izgrađene pod vodstvom HDZ i SDP , a i suze će pomoći ako sa njima zalijemo biljke ! Prognoze Više [+]
