Adekvatnom gnojidbom do prinosa

Gnojiva su tvari koje potiču i ubrzavaju rast i prinos biljaka i pogrešno ih je smatrati biljnom hranom, bila ona mineralna ili organska. Biljke svoju hranu same sintetiziraju iz vode i ugljičnog dioksida uz pomoć sunčeve svjetlosti (autotrofni organizmi, autotrofija = samoishrana).

Organsku tvar biljaka pretežno čine elementi iz vode i zraka (C, O i H), a mineralni elementi, koji zaostaju u pepelu biljaka nakon njihovog spaljivanja, čine svega 1 do 2% biljne tvari. Oni također mogu biti konstitucijski (strukturni), kao što su N, P i S, aktivatori enzima (K, Ca, Mg, Mn i Zn), regulatori redoks reakcija (Fe, Cu, Mn, Mo) te B i Cl čije funkcije se ne mogu svrstati u jednu od navedenih grupa, ali bez svih njih, biljke ne mogu sintetizirati hranu i preživjeti te se stoga ne smatraju biogenim ili neophodnim elementima, odnosno biljnim hranivima.

Prema analogiji s ljudskim metabolizmom, gnojiva možemo smatrati multivitaminskim dodatkom biljnoj hrani. Biljka koja nema dovoljno hranjivih tvari, može preživjeti dugo razdoblje, ali to nikad nije dobro s obzirom na visinu i kakvoću prinosa. Jednako tako, osoba koja isključivo jede nezdravu hranu, male nutritivne vrijednosti, preživjet će, ali uz loše zdravlje.

Gnojidba kao najvažnija agrotehnička mjera uzgoja biljaka

Bez adekvatne gnojidbe, nema visokih i stabilnih prinosa, potrebne kakvoće proizvoda niti profitabilnosti pa se gnojidba opravdano smatra najvažnijom agrotehničkom mjerom u uzgoju biljaka. Određivanje doze gnojiva, njegove vrste, vremena primjene i načina gnojidbe mora se temeljiti na znanstveno-stručnim spoznajama o raspoloživosti i odnosima hraniva u tlu, fiziološkim potrebama biljke, ekonomičnosti proizvodnje te intenzitetu i smjeru utjecaja pojedinog agroekološkog čimbenika. Također, tlo nije nepresušan resurs i ne osigurava prirodnim procesima dovoljnu količinu biogenih elemenata za postizanje visokih prinosa pa je potrebno gnojidbom vratiti iznesene ili na drugi način izgubljene biogene elemente. Bez vraćanja elemenata ishrane u tlo, odnosno gnojidbe, ono siromaši i prinos pada.

Poput svih živih organizama, biljke su izgrađene od stanica unutar kojih se događaju brojne metaboličke biokemijske reakcije i fiziološki procesi, odgovorni za njihov rast, razvoj i razmnožavanje. Budući da biljke ne jedu hranu poput životinja i ljudi, ovisne su o hranjivim tvarima u tlu koje mogu usvojiti korijenom. Bioraspoloživost hraniva je veoma složen problem, jer mogućnost njihovog usvajanja iz tla ovisi od toga nalaze li se ili mogu prijeći u oblik koji biljke usvajaju (kemijski bioraspoloživa) i pri tome se moraju nalaziti u zoni korijenskog sustava (fizički raspoloživa). Dakle, gnojidbom unosimo u tlo biogene elemente potrebne biljkama, ali i poboljšavamo produkcijski potencijal tla (plodnost).

Prednosti i nedostatci mineralnih i organskih gnojiva

Intenzivna poljoprivreda ovisna je o velikim količinama mineralnih gnojiva, što je globalno rezultiralo višestrukim povećanjem produktivnosti hrane. Premda uporaba mineralnih gnojiva značajno poboljšava kakvoću i količinu hrane, njihova dugotrajna i nekontrolirana primjena često izaziva ekološke probleme (onečišćenje tla, voda i zraka) te se povezuje s pogoršanjem strukture tla, reduciranjem mikroflore, onečišćavanjem voda, kao ljudske i stočne hrane. Štetni efekti primjene mineralnih gnojiva mogu se dijelom umanjiti njihovom zamjenom organskim gnojivima (biognojiva) koja, osim unosa biogenih elemenata, pomažu popravljanju strukture tla, boljem zadržavanju vode i hranjivih tvari u tlu, većoj biogenosti (porast populacije korisnih mikroorganizama) i dulje djeluju u odnosu na mineralna (tzv. produžni efekt).

Moderna mineralna gnojiva (sintetička, kemijska ili artificijalna, nipošto umjetna jer su to kemijski spojevi istovjetni onima koje biljke nalaze u prirodnoj sredini) sadrže uglavnom spojeve dušika, fosfora i kalija, kao i druge biogene elemente koje biljke zahtijevaju u manjoj količini pa se smatraju sekundarnim elementima. Najvećim dijelom mineralna gnojiva su mineralne soli, iako se u ovu grupu obično ubraja i urea koja je organski spoj, ali se u tlu djelovanjem mikroorganizama transformira do mineralnih oblika dušika. I druga mineralna gnojiva mogu sadržavati ugljik, ali sintetički proizvodi su, za razliku od prirodnih, lako topivi u vodi, često i 100%. Potrebno je naglasiti da molekulu uree biljka može usvojiti korijenom i folijarno.

Biognojiva (organska, naravna) sadrže biogene elemente pretežito u obliku organskih spojeva i prirodnog su podrijetla (npr. stajski gnoj, gnojovka, komposti, treset, slama), a mogu nadopuniti ili potpuno zamijeniti u ekološkoj proizvodnji konvencionalna mineralna gnojiva. Nekontroliranom uporabom (suvišne količine, primjena izvan vegetacije, pri niskim ili visokim temperaturama, u uvjetima visoke vlažnosti, neadekvatne agrotehnike i dr.) biognojiva također onečišćuju okoliš, ponekad i više od mineralnih. Posebice je opasna predozacija dušikom (što je regulirano EU Nitratnom direktivom), jer nagomilavanje lako pokretljivog nitratnog oblika dušika u tlu utječe na njegovo pojačano ispiranje uz kontaminaciju okolnih vodotoka i podzemnih voda, a nakupljanje u hrani štetno djeluje na ljude i stoku.

Kako umanjiti negativne učinke gnojidbe?

Negativni učinci gnojidbe na okoliš većim dijelom se mogu ukloniti ili umanjiti prakticiranjem integrirane biljne proizvodnje koja je razuman kompromis između konvencionalnog i ekološkog sustava uzgoja. Takav sustav održive poljoprivredne proizvodnje podrazumijeva primjenu agrotehničkih mjera usklađenu s ekonomskim i ekološkim principima.

Suvremena istraživanja i nastojanja usmjerena su prema smanjivanju štetnog utjecaja gnojiva i gnojidbe na okoliš, što smanjuje ekološki rizik te pronalaženju novih, jeftinijih i učinkovitijih sustava gnojidbe (kemijska analiza tla, intenzitet i diverzitet plodosmjene što uključuje zelenu gnojidbu i dr.). Također, radi se na unapređenju metoda primjene i istraživanju vrsta gnojiva koja su manje podložna gubicima (ispiranje, volatizacija, denitrifikacija, kemijski oblik, veća koncentracija hraniva) te se istražuju novi izvori gnojiva.

Autori: Prof. dr. sc Vladimir Vukadinović i prof. dr. sc. Irena Jug, Foto: depositphotos.com, aigarsr