Selo Potravlje u Općini Hrvace je - osim lončarskih proizvoda od gline, kovačkog i inih zanata - oduvijek bilo prepoznatljivo i po ručnoj izradi različitih drvenih uporabnih predmeta namijenjenih poljodjelstvu te u kućanstvu
Osim lončarskih proizvoda od gline, kovačkog i inih starih zanata, selo Potravlje je prepoznatljivo i po izradi različitih drvenih predmeta za svakodnevnu uporabu poljodjelaca, ne samo u Cetinskom kraju i dalmatinskom zaobalju. Riječ je o ručnoj izradi vila, grabalja, lopata, držala za motike, krampova, sjekira, kosa; namještaja, različita posuđa, stapova, žlica, lopara, naćava, škancija, kudilja, vretena, balota uglavnom od hrastova, klenova, drenova drva, smreke i bukovine, a mnogi od njih su se potvrdili i kao vrsni majstori složenije izrade poput gusala od javora - u dekorativnom stilu ukrašen crto-rezom, duborezom.
Upućeni kažu kako su nekoć na mnoge Potravljane na području Općine Hrvace u toj kućnoj radinosti - koji su nadaleko poznati po ručnoj izradi glinenih peka, bakara, različitih lonaca i lončića za držanje hrane, ćupova za maslo i med, ulje, vino, vaze za cvijeće, dječje štedionice - uglavnom utjecali susjedni zelovski majstori.
Poznati ljubitelj etno-predmeta, starih obrta, zanata i alata je Jozo Bešlić iz Potravlja. On se davno potvrdio u izradi drvenarija koje su se oduvijek koristile (i koriste) u Cetinskom kraju. Ističe kako od različita drva izrađuje različite predmete, koji su različite namjene, a različite su i cijene. Riječ je o uporabnim predmetima koji služe ratarima, odnosno poljodjelcima, dakako i u obiteljskim kućanstvima. Predmeti su ručne izrade i široke namjene, a uglavnom su od hrastovine, klenovine, javora, jasena, smreke, drenovine.
„Evo, izradio sam i stap od smreke i mećaju od drugog drva. U stapu se mećajom mlati kiselo mlijeko, pri čemu se pravi maslo i mlaćenica. To je tradicionalna ekološka proizvodnja masla i kiseloga mlijeka. Izrađujem i drvene stolce, tronošce različitih veličina, sinije, samare, lopare, dijelove namještaja, kosišta, vile, grablje, držala, samare. Također pravim kudilje i vretena, a sve radim od hrasta, klena, bukve, jasena, javora i to je naša stoljetna tradicija koju njegujemo od pamtivijeka, naših šukundjeda prenoseći ju na mlađe.
I neće odumrijeti dok je potomaka u Potravlju, iako se sve manje proizvodi nego prije, kako možemo i umijemo. Sve radim samo ručno, bez stroja, pa mogu reći kako su to sve eko-proizvodi. Očekujem kako će i moji sinovi naslijediti ovaj zanat, koji se i sada postupno uključuju u složeniju izradu drvenih uporabnih predmeta“, ističe marljivi i optimistični Jozo Bašić.
Svoje proizvode tek djelomice izlože na dernecima, odnosno sajmovima u Cetinskom kraju te inim mjestima dalmatinskog zaobalja, dakako i u primorskim gradovima poput Trogira, Splita. Kaže kako je u mirovini, a prije toga je desetljećima radio i živio u Trogiru, UNESCO-ovu gradu, nakon što je školovanje završio u Zagrebu. Zatim se vratio u Potravlje, svojim korijenima, gdje je sagradio obiteljsku kuću, ponad južne obale Perućkog jezera, uz državnu cestu Zagreb-Sinj-Split.
„Ovo što sada radim, ljubav je iz djetinjstva koja se ne može ničim platiti, a to mi je ujedno i terapija. Dobro, ovim sam se bavio takoreći još kao dječak, zatim sam privremeno napustio Potravlje radi školovanja i rada u gradu, pa su me puti poslije toga opet doveli na ognjište mojih predaka. Nisam zaboravio svoje rodno mjesto i ovaj stari zanat koji sam naslijedio od svoga djeda Petra Bešlića. Inače, u mojoj su obitelji oduvijek bili poznati meštri od zanata - zidari, drvenjari, a moj otac je u drvu izradio gotovo sve predmete koje imam i čuvam, koristeći se blanjom, sjekirom, pilama, teslom, različitim čekićima, dlijetima, turpijicama, nožićima, dakako. Nisam stolar po zanimanju i ovo što sada radim nema nikakve veze s mojom strukom, koju sam obavljao cijelog života te pošteno zaradio mirovinu. Sve radim u podrumu svoje obiteljske kuće - u drvu i kamenu. Drvo uglavnom siječem, prikupljam u Svilaji gdje ima dosta sirovine, iako su požari uništili puno toga. Teško je to sve raditi, a za rezbarenje valja imati umijeća, prikladan alat i više strpljenja. Ipak mi je najteže prikupiti, usjeći drvo, izvlačiti ga iz planine i dopremiti doma, tim više što su zarasli svi planinski putovi i kozje staze, a ni magaraca više nema. Vozilo ne može svugdje doći pa najviše tereta nosim na sebi - na leđima. Tako kad spremam drva za ogrjev, onda izaberem ono što mi odgovara, odložim sa strane i koristim kako mi odgovara“, iskreno će Jozo Bešlić.
Ističe kako sve ono što proizvede, ne drži u skladištu nego proda kako bih se održao. Malo svojih rukotvorina izlaže na dernecima (sajmovima), jer najviše radi prema narudžbi. Tuži se kako mu je najteže dobiti pravu informaciju o svemu gdje želi izložiti i prodati svoje proizvode. Kaže kako često nema pravih informacija ni o održavanju izložbi, sajmova, preradaba, ne samo na području Cetinskog kraja, na kojima bi mogao predstaviti svoje proizvode te nešto i prodati. Nada se kako će ubuduće ipak biti nešto bolje, nakon što je postao član Udruge za očuvanje tradicije Cetinskog kraja.
„Što se tiče informiranja, kao da je u nas tradicija zatvaranje prave informacije, a ako ju i dobijete, sve je krivo. Interesira me puno stvari, posebice ono što se odnosi na posao kojim se bavim. Volio bih znati točni informaciju, posebice iz područja ruralnog razvoja te seoskog turizma čiju ponudu dopunjuju i moji proizvodi. Izlažem ih uglavnom na dernecima, pazarima, sajmovima u dalmatinskom zaobalju i priobalju. No, interes kupaca je za ovakve proizvode vrlo mali vjerojatno i zato što se loše radi u ratarstvu odnosno poljoprivredi, značajnoj gospodarskoj djelatnosti za koju su vezani baš moji uporabni drveni predmeti iako su u skupini starih obrtničkih zanata. Bila bi šteta ako ovaj zanat zamre. Želio bih da se sačuva i kao sastavnica hrvatske kulturne baštine kako bi i naši potomci znali kako su njihovi preci proizvodili i čime su radili u poljoprivredi, te čime su se služili u obiteljskim kućama. Ja ću imati nasljednike u ovom poslu. Ali u mom okruženju sve manje je mladih, onih koji žele nastaviti ovaj zanat, iako više nema toliko posla u gradovima“, zabrinuto će Bešlić.
Podsjeća kako je kako je Potravlje oduvijek bilo prepoznatljivo po njegovanju starih obiteljskih zanata, gotovo svih vrsta - lončara, zidara, krovopokrivača, kovača, drvenara, tkalja. Tako je Potravlje poznato i po svom starom nazivu - "selo s najviše tvornica" ne samo u Zagori, jer u njemu nije bilo obitelji a da se nije bavila nekim zanatom i nešto proizvodila. Sad je to sve spalo tek na nekoliko zanata.
„Primjerice, naše susjedno selo Zelovo obnavlja svoje stare obrtničke zanate poput zelovskih glinenih lula, a u Potravlju se još ništa organizirano ne pokreće. Doduše, nekoliko ljudi je u našem selu pokušalo pokrenuti obnovu nekih starih zanata, ali je pred njihovom akcijom previše prepreka. Kao da nešto ne štima u aktualnoj vlasti koja ne podržava entuzijaste, pa umjesto podrške, često nailaze na otpore. A da bih napravio samo jedan stap od smreke, potrebna su mi najmanje dva dana odnosno do 20 sati rada, bez mećaje, ne računajući utrošeno vrijeme na pripremu, a cijena mu je oko 400 kuna, kolika je cijena i drvene stolice s naslonom (katrige). Cijena svakog lopara je 120 kuna, obične sinije od 300 do 1200 kuna, ovisno o materijalu. Prikladna cijena je i držalima, kosištima, vilama, grabljama, lopatama, žlicama. U svakom slučaju, moji proizvodi su jeftiniji nego što košta njihova izrada, ne računajući u nju uloženi trud na prikupljanju odgovarajuće sirovine, te kupnju ručnog alata i prijevoz. Vjerojatno će i moji proizvodi biti traženiji na tržištu kad se budu više i bolje obrađivali sada zapušteni dolci i kraška polja u Cetinskom kraju i Zagori“, nada se Jozo Bešlić zaključujući:
„Apsurdno je što vlasnici zapuštenih njiva samo kukaju, a ne žele ih obrađivati. Tomu se i ne treba toliko čuditi, jer su nas više od 50-60 godina učili kako ne treba raditi prebacujući nas u gradove i zapošljavajući nas u industriji, posebice u doba industrijalizacije. Problem je u tome što će nam biti potrebno toliko godina kako bi se ljudi naučili raditi. No prije toga mlade valja zadržati na očevini, ali i one iz gradova vratiti na ognjišta svojih djedova i baka. Naime, i naši mladi su se uglavnom učili neradu, a ne svojim obvezama, no kako će proći u Europskoj uniji, to još nitko ne zna.“
Bešlić naglašava kako bi taj stari zanat svakako trebalo sačuvati, ali se boji kako neće biti tako tvrdeći kako se njime ne može baviti onaj tko ga ne voli. Dodaje da je ljubav osnovni uvjet za to, uostalom kao i za sve drugo. Ujedno upozorava kako se od tog zanata ne može živjeti, bez inih sigurnih mjesečnih prihoda - plaće, mirovine. Naposljetku je ustvrdio kako je to i njemu tek dopunski rad, zabava, zadovoljstvo, te da mu ni jedan dan nije dugačak, dosadan. Naprotiv, bio bi mu kratak da je još toliki. Kad se Jozo Bešlić zavuče u svoj kutak u podrumu obiteljske kuće, u tom ambijentu ostane što se ono kaže od 'jutra do sutra', dakako radeći. U tome uživa, jer to voli. Tada ne misli ni na kakve svakodnevne probleme, iako ih i on ima, a ne razmišlja na bolest. Podsjeća kao je i on iz sela otišao u grad, pa se opet vratio u svoje Potravlje, iako sam mogao raditi i živjeti i u hrvatskoj metropoli, ali i izvan Lijepe naše. Radostan je što je tako, okusivši dobrano i urbani život, ostvario svoj životni san. Još dok se školovao i radio u gradu, razmišljao kako ću se jednog dana vratiti na selo i tu provesti ostatak života. To mu se ispunilo, ističe, na njegovu veliku životnu sreću. No Jozo voli reći kako je radio u Trogiru, a školu završio u Zagrebu, gdje je također mogao ostati i raditi cijelog životnog vijeka, dakako i nakon odlaska u mirovinu, ali ga je više privlačio rodni kraj - Dalmacije i Potravlje iznoseći i probleme koji najviše opterećuju Bešlićevo selo, nažalost, kao i mnoga naselja u dalmatinskom zaobalju te otocima.
„Najveći problem Potravlja je u tome što u njemu nema mladih obitelji, pa kako će onda moje selo imati sigurnu i lijepu budućnost ako nema mladih i djece. Ali to nije samo problem Potravlja, nego i šire zajednice - općine, županije, države. Ovdje treba stvoriti uvjete mladima, prvenstveno ih zaposliti kako bi u ovom kršu mogli živjeti s obiteljima. To je gotovo jedini način kako ih zadržati na kućnom pragu te im omogućiti lijepu budućnost u rodnom kraju, kao i sigurnu budućnost našega Potravlja“, poručuje Jozo Bešlić.
Tagovi
