Jeka pradidevska - obnova kućne radinosti

Kako obnoviti domaću radinost i od zaborava spasiti stare zanate te hrvatsku narodnu baštinu pitanje je koje muči mjerodavne institucije i stručnjake gotovo u cijeloj Hrvatskoj, napose potomke u sredinama gdje su napuštena sela i zaseoci odlaskom mladih ljudi u gradove ili u iseljeništvo ili smrću vremešnih stanovnika, čuvarica i čuvara cjelokupnog etno-kulturnog i povijesnog blaga. Kako bi se bar donekle oplemenila kućna radinost i obnovili stari zanati primjerice u Dalmaciji, sve više se pokreću edukacijski tečajevi i radionice kroz projekte općina i gradova, dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola, klubova i udruga, pučkih učilišta.

Sajam Jeka pradidovska

Prepoznatljivo je to i na robnim sajmovima, pazarima, dalmatinskim dernecima te inim sličnim akcijama, baš kao i na tradicionalnom pučkom sajmu u Cisti Provo pod geslom Jeka pradidovska, koji će se održati i ove godine tijekom ljeta i kao dopuna seoskog turizma. U to su se već do sada mogli uvjeriti mnogi posjetitelji, ljubitelji pučkog stvaralaštva i etno-baštine te priredbe kada su proizvođači nudili obnovljene stare i novoizrađene predmete, uglavnom proizvode domaće radinosti, zanimljive suvenire. Dakako, mnogi od njih su mogli uživati i gledajući aktivnosti u prikladnim obrtničkim radionicama na otvorenome u sklopu smotre Jeka pradidovska.

Svrha je te manifestacije, kao i rada s učenicima u radionicama, da se održe stari zanati, no na toj priredbi su svaki put predstavljeni i proizvodi ekološke, etnološke i likovne sekcije, primjerice učenika OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Ciste Velike potvrdivši se tom prigodom i kao budući potencijalni majstori tkanja na krosnama. Dokaz je to kako se u Dalmatinskoj zagori ipak obnavljaju zanati koji su nažalost potisnuti iz života toga podneblja zahvaljujući edukacijskim projektima kroz školske radionice, a riječ je o kovačima, drvodjelcima, tkalcima, bačvarima, korparima, postolarima, krojačima..., i gdje se donekle čuva pučka baština.

Rad potomaka na tkalačkom stanu

«Vidite, na tkalačkom stanu radimo šarene torbe i zobnice (zovnice) poput naših baka, a to sve učimo u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima pod vodstvom učitelja kako bismo oživljavali staru tradiciju ovoga kraja. Ujedno i vezemo i pletemo, u sklopu projekta učeničke zadruge Vrisak koju smo obnovili još 2003. godine. Sve što istkamo i izvezemo, uradimo našim rukama u školskim radionicama, dok su suveniri u vlasništvu naše osnovne škole Ivan Goran Kovačić u Cisti Velikoj, nudimo na prodaju. Tim je projektom u našoj radionici obuhvaćeno 15-ak učenika i učenica viših razreda. Do sada smo svoje uratke izlagali i na smotrama, primjerice i na onoj međužupanijskoj u Podgori na Makarskoj rivijeri gdje smo bili treći, ujedno prodavajući naše suvenire koje smo sami izradili. Najviše su ih kupovali strani turisti, oduševljeni svim motivima», ushićen govori Kristina Kegalj u ime svojih vršnjakinja, kolegica iz OŠ Ivan Goran Kovačić.

Očito je radosna i zadovoljna učenjem, radom u radionicama te uspjesima koje postiže u redovnoj nastavi te u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Te slične programe vodi njihov učitelj Josip Čubić, koji u OŠ Ivana Gorana Kovačića u Cisti Velikoj predaje matematiku, inače tajnik učeničke zadruge Vrisak. Ističe kako su u njegovoj školi aktivne sve radionice - posebice ekološka, etnološka, likovna.

Guslarska radionica

U guslarskoj radionici na potonjem sajmu u Cisti provo, također na otvorenome, zatekli smo Antu Serdarevića iz Rastovca, sela gdje je sjeverni portal tunela Sv. Ilije na području općine Zagvozd u Zabiokovlju, koji osim gusala od javora radi i lopare, drvene tronošce od klenova drva. Ističe kako se tim starim pučkim zanatom aktivno bavi više od trideset godina.

«Gusle izrađujem od javorova drva iz Velebita te iz bosanskohercegovačkih šuma. Izrada gusala je prilično zahtjevna. Nakon što se drvo usiječe, dopremi doma i osuši, najprije treba ispiliti deblo, zatim izdupsti korito. Slijedi izrada glave, ukrasa i na kraju gusle prošivam kozjom bekinom, a umjesto nekadašnje dlake od konjskog repa, stavljam najlonsku strunu na gusle, kao i na gudalo koje također sam izrađujem. Gusle obično prodajem po cijeni od 300 do 350 eura. Prodajem ih i kao suvenir, najčešće na sajmovima», kazuje nam Ante Serdarević.

Tkalja Marija Vuletić je iz Krstatica, koju smo u radionici zatekli za tkalačkim stanom. Kaže kako tka više od 40 godina tvrdeći kako tu iznimno značajnu kućnu radinost smatra iznimno važnim dijelom obiteljskog gospodarstva, i to kao dopunu seoskog turizma. Najavljuje kako će tkati u vesti sve dok bude mogla odnosno dok je bude zdravlje služilo.

«U mom je selu, u Krstaticama, nekad bilo mnogo žena tkalja. Najčešće su tkale tijekom noći u tišini dok je ostala čeljad spavala, nakon naših teških poljodjelskih i kućnih poslova. Uz to bile su i majke, podižući djecu dok su im muževi bili na radu u inozemstvu. Nikome se nisu žalile zbog zamora, a mnoge od njih se nikad nisu ni naspavale. I drva su donosile doma iz Biokova, prteći se, a i blago su čuvale. Opet su bile zadovoljne i živjele dugo čuvajući i njegujući našu etno-kulturnu baštinu, baš kao prave čuvarice Zabiokovlja», poručuje Marija Vuletić.

Smisao je projekta spasiti stare zanate i hrvatsku pučku baštinu

Doimalo se kako su u svojim radionicama ipak bili najzaposleniji Pajdo Drlje iz Zagvozda i Jurica Tucak iz Runovića. Drlje je demonstrirao posjetiteljima kako se od drveta može napraviti sve što čovjek zamisli, a toj se radionici radilo sve ručno - drvene stolice, sinije, stolčići, sve bez modernih strojeva. Tucak je svojoj radionici bio i najposjećeniji majstor, koji je vješto, brzo i kvalitetno od pruća pleo sve veličine krtola, krošanja, košara, demežana, vrša, prtava od ražena krova, sture...Pričao je kako se time bavi još od djetinjstva.

«Smisao ovog projekta je spasiti stare zanate, etno-predmete i hrvatsku narodnu baštinu, ali i nešto zaraditi», iskreno će Tucak, dodajući kako je po struci ekonomist te da gotovo na svim dalmatinskim sajmovima (dernecima) pod otvorenim nebom izlaže svoje šibljem pletene košare, krtole, demežane, vrše, krošnje, prtve... različitih veličina. Tvrdi kako ne dangubi na tim priredbama, nego uvijek plete u nazočnosti mnoštva posjetitelja, dakako i inozemnih turista kojih je svake godine sve više na tim priredbama, pa Tucak i taj rad naziva svojom životnom radionicom. Ne smetaju mi ni oštre zimske bure, snijeg niti olujne kiše kad radim u svom domu u Runoviću i dok svoje uratke prodajem na štandovima na imotskom pazaru. Sve radim sam - tražim i režem šiblje uz rijeku Vrljiku i u brdima, zatim ga donosim doma i pripremam u svojoj radionici gdje i pletem. Osim što uživam u svom poslu, nešto i zaradim pa se može živjeti», ističe Jurica Tucak, za kojega Runovićani i Imoćani kažu kako je marljiv, skroman i ugledan čovjek.

Agrohobi koristan poljodjelcima dopunjujući ponudu seoskog turizma

Svi kažu kako Tucak svoj posao radi iz ljubavi kako bi i on dao svoj obol na očuvanju plemenite etno-baštine rodnog kraja, dok njegovi susjedi i sumještani ističu kako za njega nije toliko zlo niti gospodarska kriza koja godina trese Hrvatsku. Mnogi će reći kako košare, prtve, krtoli te svi predmeti koje plete u njegovim spretnim rukama dobivaju zanimljive oblike te da im majstor Jurica na svoj način želi udahnuti dušu. U to se mogu uvjeriti svi koji navrate i do njegove radionice u Runovićima i dok ga gledaju kako plete na sajmovima pod otvorenim nebom diljem Dalmatinske zagore. No, Jurica Tucak voli reći kako je to njegov agrohobi itekako koristan poljodjelcima dopunjujući ujedno i ponudu seoskog turizma.

Autor: Nedjeljko Musulin